Uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva zapravo je davanje njenih ličnih karata i stavljanje na mjesto gdje treba, rekao je u razgovoru za Anadoliju Andrija Števanić, jedan od najboljih bh. interpretatora sevdaha.
“To je lična karta, pečat sevdalinci. Hvala Bogu da se sevdalinka vratila kući. Svagdje su se svojatali i onaj ko zna i onaj ko ne zna. I danas čak ne znaju ko je neku sevdalinku napisao, ko je odsvirao ili ko je otpjevao, ali pojedini daju sebi za pravo da je svojataju. Dobro je što se krenulo od toga i hvala Bogu što je nekome rodila ideju da shvati značaj Svi su sevdalinke, govorili su, nemamo pjesme , sevdalinka je ta, kao slamka za utopljenika. Tako se 300 godina pjeva ‘Mujo kuje To se pjevalo prije nego što su Amerikanci išli na mjesec, To znači da je sevdalinka mnogo toga prošla, što bi rekli sito i riješili Tako da ono što je lijepo to će ostati, to je sevdalnika”, kaže Števanić.
U BiH se stidimo sevdalinke
Pjevati sevdalinku, kaže, to je isto kao da ste završili fakultet s dvije desetke.
“Toliko je sevdalinka teška. Izgleda lagana. Ali je vrlo teška. Bez ljudi kao što su Sejo Huseinbegović, Enes Čengić, s kojima sam sarađivao, kao i Zaim Imamović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović – Šerbo i ostale plejade ništa ne bi bilo od svega, ali ne znam gdje griješim, kažeš ovdje nije dobro i to ispraviš kažeš ‘ovo nisi dobro’, ne daju sebi ništa reći, Ma ne znaš Enes Čengić radeći sa svjetskim muzičarima, Šerbo je pojam i treba ga ustati spomenuti ej, je li ti sviraš, hajde doći ovamo”, navodi Števanić.
No, na žalost sevdalinci se, veli, ne pridaje dovoljnu važnost u Bosni i Hercegovini.
“To je zato što se ljudi ovdje, ja sam to više puta rekao javno, ljudi se stide sevdalinke ovdje. Više vole sevdalinku u Beogradu nego u Sarajevu. Trebalo bi da bude obratno. Odnosno izvorno da ovo ovdje, u Sarajevu, bude mapa kako Kad sam još išao u školu uvijek sam slušao Zaima Imamovića. I stvarno je tako.
Iako rođen u Pakracu, u Hrvatskoj, Števanić je oduvijek želio pjevati sevdalinku. Kako je krenuo s tim, bio je posve čudan put.
“U Zadru gdje sam bio u školi prišao sam Nadi Mamuli i pitao je – kako se postane pjevač sevdalinke? Ona mi je jasno rekla ‘dijete moje, treba da odeš u Radio Sarajevo’. Što znači moraš biti tamo odakle sevdalinka potiče. Ne potiče sevdalinka iz Srbije ili iz Hrvatske, da se razumijemo“, veli Števanić.
Radio je kaže sa Zaimom Imamovićem, ali je njegovim sinom Nedžadom bio veliki prijatelj.
“Bili smo kućni prijatelji i kod njih sam jako puno snimao. Rekao sam mu sve što je tvoj babo snimio da će postati evergrin i to se obistinilo”, kaže Števanić.
Sevdalinku treba voljeti
Smatra da će sada, nakon što je sevdalinka dobila pečat iu UNESCO-u i došla tamo gdje treba da dođe, biti nešto bolje.
“Ako mi ne podržavamo, ako je stalno ne pjevamo, ako prihvaćamo neke tuđe gluposti i pjevamo, normalno da nećemo uspjeti. Tu su i glazbeni urednici odgovorni. Ono što pjeva to mladi ljudi slušaju i to je tako. Mislio sam da se u Međutim, to nije istina. Sve su ove zvijezde obišle na kilometar Radio Sarajevo audiciju gdje je bio Ismet Alajbegović Šerbo, možda mu i psuje, ko zna, šta znači taj tekst Nema te ljepote Recimo što si lijepa curo, a ružna kao lopov’, rekao je Števanić.
Dodao je da se danas radi samo “reda radi”.
“Moraju ti, nazovi umjetnici, prestati s tim – jao kakva sevdalinka, od toga se ne može živjeti. Nije istina. Može se živjeti. Ali, treba znati. Sevdalinku ne može svako pjevati. To dobro znaju moje kolege i drugovi Sejo Huseinbegović i Enes Čengić s kojima sam proveo punih 50 godina na radiju”, ističe Števanić.
Veli da je nedostatak festivala na kojem bi se predstavila sevdalinka također jedna od manjkavosti, ali i razumijevanja od organizatora šta i kako treba pjevati.
“Ljudi se stide sevdalinke. Dođete na festival, 2017. godine pjevao sam pjesmu o Zaimu Imamoviću koju je napisao Enver Šadinlija, etnomuzikolog Damir Imamović napravio je muziku na radiju. S njom sam trebao da se takmičim. Rekli su mi da to nije pjesma za takmičenje .To je dokaz, Ja sam pjevao van konkurencije tamo postave na binu slike pa umjesto da stave prvog Zaima Imamovića ili Nadu Mamulu, oni ga stave posljednjeg kao da je posljednja rupa na svirali da baštine sevdalinku, da donesu sevdalinku, da se nešto događa u narodnoj muzici kao što je u pozorištu Tu nema vulgarnosti, nema ničega lošeg. prođe čitav film u jednoj jedinoj rečenici. Sevdalinka je toliko širokogrudna, lijepa. Samo je treba zagrliti i voljeti”, poručuje Števanić.
Kaže kako je prije bilo puno bolje vrijeme za sve.
“Bolje smo razumjeli ne samo sevdah nego i folk muziku. Osam godina sam radio u kafani, po objektima, imao sam i svoj orkestar s kojim sam radio 15 godina koji se zvao Jugofrula. Mi smo radili. Znao sam niti jednu pjesmu ne otpjevati besplatno Dobijem toliko bakšiša da mogu kupiti automobil Fiću, sada samo mobitel i ništa drugo. sevdalinka se ne predstavlja na pravi način. Hvala Bogu da je sada ovo krenulo, jedna stepenica više, da dobije tu pravu vrijednost”, kaže Števanić.
Za arhiv Muzičke produkcije RTV BiH snimio je čak 570 snimaka.
“To je ljubav. Treba voljeti sevdalinku. Ne može zabavnjak pjevati sevdalinku, da se razumijemo. Otpjevat će on nju, ali nije to to. On nema filing za narodnu muziku. Nema tu ljepotu, nema te trilere. Kada sam čuo pjesmu ‘Baš mi se kahva pije’ koju su Sejo Huseinbegović i Nedžad Imamović otpjevali u duetu ja sam se smrznuo pokušali, ali nisu uspjeli. Meni su se smijali i govorili Vjerovao sam u to da sam ja ipak, jer u ono vrijeme bilo je moje mišljenje, biti solista Radio Sarajeva nego je to meni djelovalo nešto snimim, a uvijek sam snimao Zaimove pjesme, gospoda iz orkestra to otprati i na TV bude predstavljeno kao da Bog pošalje Zaima Imamovića predame, on kaže, dobro si to otpjevao, kada vam jedna takva veličina kaže dobro je ili nije dobro. Ali, to je iskreno. Ili valja ili ne valja. Međutim, sada neki ono valja zaboraviti, a ono nevalja uzmu kao prioritet. To nije dobro. Osam godina sam pjevao na estradi. Kada sam došao na Radio Sarajevo tada sam vidio da ništa ne znam. I onda sam od početka počeo učiti, od nule krenuti dalje”, navodi Števanić.
Važno imati uzor
Kad je došao u ruke Spase Beraka tek je vidio kako i šta.
“Na Mejtašu smo imali mali studio. I ne ide. Ja kažem Spaso, ne ide, ovo ne valja. Meni kada se ne sviđa kako će se vama sviđati. Kaže, ne pričaj, izlazi napolje. Popijemo kafu i za pet minuta ide kao Hoću da kažem, ne može se sevdalinka pjevati kad god hoćeš, nego kada se rodi ideja, raspoloženje, emocija”, ističe Števanić.
Brojne CD-ove posvetio je velikanima sevdaha Ismetu Alajbegoviću Šerbi, Jozi Penavi, Zaimu Imamoviću, Spasi Beraku… Takvi ljudi, kaže, sada nedostaju.
“Nedostaju koliko i sloboda za svakog čovjeka. Vi ste od njih mogli nešto naučiti. Ovi sada gledaju samo svoj interes i samo gledaju, evo kad je u pitanju snimanje, da vam uzme novac i nije ga briga da li je to tehnički ured, baš Nema tu ljubavi, nema tu istinskog osjećanja. U njega ili je valjalo ili nije valjalo, bio sam prisutan, kad je – frajeru tebi rekao da pjevaš, to nije zgodna cura tko čuti tko to zna i tko razumije više nego drugi”, ističe Števanić.
Ako mi ne upražnjavamo ono što vrijedi sve nam je uzalud kaže Števanić.
“Ako vam danas kaže ovo je crno i stoti put vam kaže da je crno, povjerovat ćete. Hoću da kažem, ne može, sve bude i prođe, zaboravi se. Treba njegovati sevdah. Ljubav mora postojati. Ako nemaš filinga zalud ti sve” , poručuje.
Za mlade ima jednostavnu poruku:
“Da imaju dobrog uzora. Nema pjevanja bez profesora. Mora biti profesor da kaže to valja, to ne valja. Sad kad mu kažeš to nije dobro, kaže ljubomoran. Na šta ću biti ljubomoran, imam više snimaka nego ti kose na glavi. Ali , ja ne čujem gdje griješim. Kažu nije dobro klepim ušima i ono što se kaže pretvorim se u slušalice da to ispravim i naučim da bude kako treba”, ističe Števanić.
Svoje uzore Nadu Mamulu i Zaima Imamovića je, kaže, gledao kao nešto posebno.
“Ja sam Nadu Mamulu i Zaima Imamovića smatrao za gromade, ljudi od deset metara krupni. Tako sam ih vidio. Uzmite radio i pitajte se kako stane taj toliki čovjek tu i pjeva. Kada je izašla pjesma ‘Volio sam Đulu plavu’ od Zaima Imamovića , bio je koncert u BKC-u, kupio sam kartu za prvi red u sredini i toliko sam aplaudirao da je on to primjetio Ali, Zaim kad pjeva to je takva ljepota, nema disharmonije, distonacije, nema mijenjanja teksta, nema gluposti”, ističe Števanić.
Navodi da smo se velikanima bh. sevdaha odužili kao društvo samo deset posto.
“Treba njihova djela što više baštiniti. Treba snimiti te pjesme što više. Svakom sam se od tih muzičara s kojim sam sarađivao na neki način odužio što sam snimio CD sa njihovim pjesmama. Sada radim svoj 25. CD iz opusa Zaima Imamovića gdje ću odužiti se i Ismetu Alajbegoviću Šerbi i Jovici Petkoviću i Jozi Penavi Prošle godine bilo je Kiseljačko ljeto, ja sam snimio CD posvećen Jozi Penavi i odnio ga njegovoj unuci, koja je plakala bez toga”, poručuje Števanić.
