Danas je Božić, praznik kada katolici slave rođenje Bogočovjeka Isusa Krista. Božić, jedinstveni događaj rođenja Boga-čovjeka, kršćanski svijet slavi od davnina, a riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvobitni je naziv djeteta Isusa, koji je poslije prenesen i na sam praznik njegovog rođenja.
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Božić je dan kad je Svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče, pa je Isus zato sveprisutni i bliski Bog.
Sam naziv Božić podsjeća da je praznik Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti pa iz njega struje odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Kršćanski filozof Aurelije Augustin smatra kako se u Božiću “Bog počovječio da bi se čovjek mogao pobožanstveniti”.
Kršćani su vrlo rano dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Evropi početak nove godine bio je na Božić. Božićna pjesma “Narodil nam se kralj nebeski” sa stihom “Na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan nove godine.
Crkva je 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Božić je ponajprije biblijski događaj
Na praznik Božić od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tokom polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim historijskim određenjem: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.” (Mt 1,1) Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”
Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega, jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, prema njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodijelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se mir na zemlji, koji je potvrda Božje naklonosti ljudima.
Božić se odrazio na umjetnost katolika naših prostora
Otajstvo Božića ima odraz i u književnosti i umjetnosti katolika na našim prostorima, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajne i ljudski vrijedne čine upravljene očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.
Pjesme sa druge strane odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina. U božićnim pjesmama jasno je naznačena centralna kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije.
Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.
Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim krajevima gdje žive Hrvati već na Svetu Katarinu (25. novembra) počinje božićna priprema i traje tačno mjesec dana.
Advent i adventski vijenac
Advent ili došašće vrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri sedmice neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je prema Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.
U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na Božić i poziva na porodičnu molitvu, jest adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označava vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označavaju četiri razdjelnice u ljudskoj historiji: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića kada gore sve četiri.
Nakon Svete Katarine slijede blagdani Svete Barbare (4. decembra), Svetog Nikole (6. decembra) i Svete Lucije (13. decembra) koji u nekim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja.
Likove svetog Nikole i svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći djeci poklone. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darujući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane.
Neposlušni sa druge strane pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba tu je službu preuzeo sveti Nikola, koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari katolički božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Sijanje pšenice, simbol obvnove života i plodnosti!
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na praznik Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika, i prprema zelenilo za ukras kuće i stola za svetkovanje Božića. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, a tokom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe.
Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovija trobojnicom, a u nekim se krajevima posred nje stavlja jabuka, te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama, jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti.
Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati najavit će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod prazničnim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave Božića.
U katolika na našim prostorima se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce iako je takva praksa postojala u njemačkim pokrajinama još od 16. stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna drvca bila bjelogorična.
