“Na Zemlju nismo postavljeni kako bismo se poigravali. Trebamo obaviti puno toga. Trebamo ispuniti obveze. Čovječanstvu su potrebne sposobnosti svakog pojedinca.”, rekao je poznati američki biznismen i volonter Alden Palmer.
Vodeći se ovom mišlju, mlada djevojka, srednjoškolka iz Tuzle, odlučila je svoj život posvetiti pomaganju drugih. Dženita Mujkanović je mogla birati: druženje sa prijateljima, odmor sa porodicom ili odlazak na humanu misiji. Ova učenica Richmond Park Međunarodne srednje škole u Tuzli nije mnogo dvojila.
Znala je da svoj školski raspust i ljeto želi provesti pomažući drugima, samo je morala odlučiti gdje je njena pomoć bila najpotrebnija.
“Pošto imam manje od 18 godina, bilo je poprilično ograničeno gdje mogu ići. Moj prvi izbor je bila Nigerija ili Gana. Onda su mi poslali neke opcije. Ja sam ih sve sagledala i razmislila: gdje bih otišla, a da nisam bila? Onda sam ugledala Šri Lanku i na naslovnoj strani tog programa je bio jedan mali monah kojeg uče na tabli. Ja sam to pogledala i u opisu je bio jedan jedinstven program renovacije hramova. Kad sam ugledala tog monaha i taj hram, ja sam se odmah pronašla. I onda samo mjesec dana molila mamu da idem u Šri Lanku, a ona je gledala u mene u fazonu: Jesi li ti normalna.”, priča sa osmijehom na licu Dženita, djevojka koja vas brzo “zarazi” svojom pozitivnom energijom ali i zadivi zrelim načinom razmišljanja.
Šri Lanka, u svijetu poznata kao zemlja puna egzotičnih destinacija, iza lijepe fasade krije loše stanje u društvu, propalu infrastrukturu, minimalne resurse, mnogo problema, a malo rješenja. Ova mala otočna zemlja vapi za volonterima iz cijelog svijeta i upravo to je bila destinacija Tuzlanke iz naše priče. Ljeto je provela sa seoskom djecom i monasima na Šri Lanci, podučavajući ih različitim vještinama kroz predavanja i radionice. Njene ruke radile su i na obnovi hramova koji su oronuli i za čiji popravak nedostaje mnogo novca. Sa sobom je ponijela predivne uspomena, ali jedna je za nju bila posebna.
“Kada sam zadnju sedmicu predavala seoskoj djeci, nakon održanog časa zaustavlja mene jedna curica i prilazi sa jednom čestitkom sa šljokičastim kišobranom na sebi. I sve je pink i roze sa nekim cvjetićima i vidi se da je to ona pravila. Ja to otvaram, evo i sad se naježih dok pričam, unutra ima pismo od nje: „Thank you Ma'am, I love you. Please come back.“ (Hvala vam gospođo. Volim vas. Molim vas vratite se nazad.) Ja nisam znala kako da odreagujem. Krenula sam i plakati i smijati se. Ona u mene gleda, a onda sam krenula i nju grliti i nositi. To je baš jedan divan osjećaj.”, opisuje svoje iskustvo Dženita za Radio Kameleon.
Kako kaže, u Šri Lanku je otišla preko IVHQ organizacije koja okuplja volontere iz cijelog svijeta: svi koji žele se prijave, a oni njih dalje šalju u njihove podorganizacije. Svakako da traže urednu dokumentaciju: npr. za punoljetne osobe potrebno je, između ostalog, uvjerenje o nekažnjavanju, dok su za Dženitu, pošto je maloljetna, bile potrebne i preporuke iz škole koju su za nju obezbijedili nastavnici iz Richmond School iz Tuzle.
“Prije odlaska u drugu zemlju imate online obuku. Ne možete negdje tek tako otići jer postoji „culture shock“ za vas i to je poznato. Ali ono što je nepoznato jeste da postoji tkzv. obrnuti „culture shock“ – kako će se ti ljudi tamo koji nisu navikli na nas – kako će se oni osjećati. Na obuci vas uče i nekim savjetima, koji su možda drugima ekstremni, npr. kako negdje ne smijete odbiti hranu jer je to za njih uvreda.”, pojašnjava Dženita.
Djevojka koja može biti inspiracija svima nama uputila je i poruku ljudima. Poruku o kojoj smo i mi poslije danima razmišljali. Poruku za koju se nadamo da će probuditi svakog od nas da se aktivira u svojoj zajednici jer je to prvi korak za bolji svijet.
“Većinom ljudi misle da je to posao volontera. To su odabrani ljudi, oni su kao istrenirani i tu većinom ljudi misle na doktore bez granica ili nešto slično. Ali, kad sam otišla, shvatila sam da to nisu volonteri, to su ljudi koje bih vidjela na ulici. I to čini volonterstvo. Ne neki određeni istrenirani pojedinci, već konstantni doprinos običnih ljudi. Na pripremi su nam rekli da ne očekujemo da ćemo mi donijeti promjenu, već da mi kao zajednica doprinosimo. I da to nije samo moj posao, već da je to moja dužnost kao člana grupe. Tako da je to moja poruka: to nije za volontere, to je za ljude.”, zaključila je Dženita.
