Među hiljadama Bošnjaka koji su 11. jula 1995. krenuli iz Srebrenice kroz šumu ka Tuzli, bila su trojica braće – Hasan Hasanović jedini je preživio nakon što je tijelo najmlađeg brata Hajre prekrio jaknom, a ranjenog brata Hasiba je nosio 20 kilometara, da bi mu oči sklopio u Nezuku.
Hasan Hasanović imao je samo 21 godinu kada je 11. jula 1995. sa oko 15.000 Bošnjaka preko šume pokušao iz zaštićene enklave Srebrenica preći na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) u blizini Tuzle – bježeći od napada vojske i policije Republike Srpske.
“Na jednoj raskrsnici, 11. jula sam se rastavio sa suprugom, šesnaestomjesečnim sinom i punicom, a svakog momenta padalo je po dvije, tri, pet granata… Vidjevši kako mi se sin trza i koliko strahuje, mislio sam da će mi to biti najteži trenutak u životu. Međutim, strahote će doći tek kasnije. Nisam u tom momentu znao gdje su mi braća i majka”, prisjeća se Hasanović u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Po dolasku u selo Šušnjari, Hasanović je, kako kaže, pronašao oba brata, da bi, zajedno s kolonom od oko 15.000 muškaraca te manjom grupom žena i djevojaka, krenuo prema Buljimu. Bježeći od zasjeda Vojske Republike Srpske (VRS), Hasan je putem često gubio braću, a mlađeg Hajru posljednji put je, kaže, vidio u Šušnjarima.
“Kad smo došli na Kameničko brdo, komšija Osman, koji je imao oko 15 godina, došao je meni i kazao da mi je poginuo brat Hajro. Po samom prelasku Buljima, on je bio na začelju kolone. Srpske snage su protivavionskim mitraljezom pucale u začelje kolone. Vratio sam se nazad, ne govoreći bratu Hasibu šta se desilo. Vratio sam se otprilike dva do tri sata hodanja, i naišao na brata Hajru, mrtvog. Skinuo sam jaknu s njega i prekrio mu lice. Komšije Nazifa i Merseda, koji su isto bili ubijeni, prekrio sam granjem”, prisjeća se Hasanović.
Naredna dva dana, Hasan je izgubljen lutao šumom, često ne znajući gdje je kolona koja se zaputila ka Tuzli i pokušavajući naći brata Hasiba.
Poslijepodne 12. jula stigao je na Kameničko brdo, gdje je oko 18 sati odmarao s velikom grupom Bošnjaka, i među njima je našao brata. U tom trenutku započela je zasjeda srpskih snaga, kada je prepolovljena kolona, i kada je, prema Hasanovićevoj ocjeni, ubijeno više od 1.000 ljudi.
“Predveče sam sjeo s bratom Hasibom uz jedan hrast na rubu njive, gdje je bilo sasvim tiho… Tad je počela zemlja gorjeti od metaka. Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio. Možda se u tom momentu 15.000 ljudi nalazilo na Kameničkom brdu. Nije se imala gdje noga spustiti na tlo od mrtvih tijela. Bilo je još uvijek živih ljudi koji su bili bez dijelova tijela, ruku, nogu… Vjerovatno su tražili pomoć. Neki su tražili i da ih ubiju, da završe s patnjom”, priča Hasanović.
Tokom zasjede, Hasanović je izgubio brata. Hodao je sam, povremeno nailazeći na ostatke kolone i zasjede. Šumom je viđao tijela stotina Bošnjaka, neki od njih su bili obezglavljeni.
Posebno upečatljiv trenutak na njegovom putu, kako kaže Hasanović, bio je susret s dječakom u novoj crvenoj trenerci.
“Pojam nove odjeće u Srebrenici je bio nezamisliv. Odmah sam posumnjao da se radi o nekom ko je ubačen da razjedini kolonu. Ipak, vidio sam da poznaje teren i povjerovao mu. Po silasku na Đugum, kazao mi je: ‘Požurit ćemo, i nemoj gledati ovo na stolici.’ Odmah iznad puta, na stolici, nalazio se čovjek – noge su mu bile svezane. Imao je na sebi suknju. Rasporene obraze. Obrazine su bile zakačene zihericama, bašlijama za uši. Mislim da nije imao oči jer od krvi se nije vidjelo. Nešto je govorio – još je bio živ – i primijetio sam da mu je odsječen spolni organ. Mislim da sam se toliko uplašio da nisam osjećao želju za životom”, prisjeća se Hasanović.
Po dolasku do planine Udrč, Hasanović je ponovo sreo dječaka u crvenoj trenerci, kako vodi 60 ljudi, među kojima je bio i njegov brat Hasib.
“Ja sam za njega kasnije rekao da je Božije čudo. Da ga je dao Bog, da nije bio od nas živih. Mnogi su mi svjedoci da je to dijete bilo tamo, a danas kad se raspitujem ko je, čiji je, niko ne zna niti se zna šta se desilo s njim”, kaže Hasanović.
Hasanović je s bratom i grupom komšija dalje išao putem do Križevića, gdje su nagazili na minsko polje. Detonacija ga je bacila “niz među, u šumu”. Puzeći zemljom da nađe brata, sreo je ranjenog komšiju Admira, koji mu je pokazao gdje je Hasib.
“U tom momentu stavio sam ruku u nešto što je ličilo na topao puding. Otprilike cijela šaka mi je bila u nečemu blago sluzavom. Ustvari, ja sam bratu ruku stavio u stomak. Bio je teško ranjen. Lijeva strana stomaka potpuno je bila razvaljena. Crijeva su se vidjela… Sreo sam doktora Ilijaza Pilava i doktoricu Fatimu Dautbašić. Previli su mu stomak, a doktor Ilijaz mi je rekao da će Hasib živjeti još desetak minuta”, prisjeća se Hasan.
Hasib Hasanović živio je još devet sati. Dok ga je nosio, prije sela Baljkovice, Hasib je brata Hasana zamolio da ga spusti na zemlju, govoreći kako više ne može dalje.
“Tražio mi je da ga spustim sebi u naručje, na krilo. Ležeći tako u krilu, pogledao me je i kazao: ‘Kad vidiš mamu, reci joj da se nisam patio.’ Rekao mi je da mu je žao što neće vidjeti mog sina. Tri puta je udahnuo i umro. To mi je bio najteži trenutak života. I svakog dana to vidim i osjetim”, kroz suze govori Hasanović.
Tijelo brata odlučio je ponijeti do Nezuka, kako ne bi ostao na teritoriji pod kontrolom VRS-a.
“S njegovim tijelom došao sam na stadion u Nezuk, negdje oko 18 sati 16. jula. Nisam ga osjećao kao teret. Nije mi bio težak”, prisjeća se Hasanović.
U Srebrenici u julu 1995. godine Hasanu Hasanoviću ubijena su 72 muška člana bliže rodbine.
“Ja sam već dugo godina najstariji u familiji. Hvala Bogu, imam sina. Odrastao je i učim ga istini. Ne učim ga da mrzi bilo koga. Kćerku također učim istini, a ne da mrzi bilo koga. Naučio sam ih da znaju šta se desilo i šta se može desiti ako oni zaborave”, kaže Hasanović.
Izvor: BIRN
