Gost sinoćnjeg Centralnog dnevnikana na televiziji Face je bio Dragan Mioković, penzionisani sarajevski policajac i nezaštićeni svjedok protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Močila Perišića…
“Bio sam svjedok bez zaštite, svjesno, gledao u oči Radovanu i Ratku. Moja djeca ostaju ovdje. Tjerali su me da potpišem pristupnicu srpskom MUP-u. CSB mi je dao plan evakuacije porodice kad zapuca. Htio sam, pod punim imenom i prezimenom, da sjednem pred Karadžića i Mladića I da im kažem: Ja se zovem Dragan Mioković”.
– Ja sam rat dočekao u Sarajevu sa kompletnom mojom porodicom. Radio sam u policiji. I krenulo je što je krenulo. Bilo me je strah i kao policajca i kao čovjeka baš kao i svakog ostalog građanina. Pamtim stid. Stid zato što sam ja negdje duboko u sebi znao da to sve rade neki ”moji”. Čak i oni koje sam znao. Ti koji su otišli na brdo, malo im je bilo što pucaju po mojoj djeci nego sam morao pobjeći sa Dobrinje kod prijatelja na Vratnik da živim godinu dana zato što su htjeli da dođu po mene, jer ja nisam htio ići na to brdo, da pucam na tu djecu s brda.
Mioković je po prvi put, u Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem, ispričao ko je i kako su ga tjerali da ide u rat te da potpiše pristupnicu srpskom MUP-u.
– Prvo je, početkom marta, nakon što sam se vratio sa terena I sipao gorivo u službeno vozilo, meni jedan kolega iz policijske uprave Stari Grad rekao: ”Ti se vratio.” Ja kažem jesam. Samo sam otišao da naspem goriva. Što? Kaže on: ”Svi su Srbi otisli.” Nakon toga me je zvao CSB, tačnije Slobodan Kukobat. Našli smo se u kafani San. Pružaju mi papir. Ja vidim da je to tabela sa nekim imenima i kažu: ”Potpiši pristupnicu srpskom MUP-u.” Pružaju mi drugi papir i kažu: ”Ovo je plan evakuacije porodice kad zapuca.” Ja sam bio u šoku. Ja mu kažem: ”Načelniče, je li kad zapuca ili ako zapuca?”. Kaže on: ”Kad”. I ja kažem neću da potpišem ovo. Ja se nisam zakleo ni srpskom ni muslimanskom ni hrvatskom MUP-u i nemam namjeru ni sad. Kažu: ”Znaš li ti da su za svakog Srbina u Logavinoj određena dva muslimana da ih likvidiraju?” Ja sam bio šokiran sa svim tim i izgubljen.
Prilikom svjedočenja u Hag-u Mioković nije htio da bude zaštićeni svjedok, da ima zaštitu.
– Htio sam, pod punim imenom i prezimenom, da sjednem pred Karadžića i Mladića i da im kažem: Ja se zovem Dragan Mioković.
Jedan od predmeta, u kojem sam je svjedočio, je bio pogibija dvoje djece i jedne punoljetne osobe u ulici Livanjska, početkom novembra ‘94-te.
– Danas mi se javio čovjek Gordan Petrović, a tada dječak. I piše mi kako je on tog dana krenuo da se nađe sa djevojčicom Lejlom Hodžić s kojom je išao u školu, da se vidi sa njom da mu da knjigu. Kasnio joj je. Ali dok je išao prema njoj vidio je tu granatu I taj užas. i on se meni zahvaljuje što sam svjedočio. A ja sam se njemu zahvalio što je živ.
Prokomentarisao je i konačnu presudu Radovanu Karadžiću.
– Mislim da je važno što je Karadžić dobio doživotni zatvor, jer je jedan projektant kompletnog tog projekta dobio najveću moguću kaznu. Želim da vjerujem da će doći vrijeme da će oni, koji su se ‘92. ibretili da neću da pucam na one sa kojima sam odrastao, doći na neku ravan.
Fokus.ba
