Živjeti u Bosni i Hercegovini znači pristati na život u sanatorijumu za duševne i svake druge bolesnike. Živjeti u Bosni i Hercegovini, a od rata birati stalno iste face da nas drže kao mentalno oboljele, nije ništa drugo nego jedna vrsta bolesti. Mazohizam. Bosna i Hercegovina je država u kojoj vaš glas vrijedi 10 KM i paket. To vam je država u kojoj se naleglo zločinaca, sitnih lopova i kriminalaca, fakulteta kao gljiva poslije kiše, pjevača, zvijezda i nepismenih likova koji vode, više nego li bilo gdje drugdje u svijetu. Ovo vam je doba u kome mrtvi glasaju ili prisustvuju ročištima, gdje se privatnici obavezuju na minimum 2000 KM za kampanju vladajuće nacionalističke elite kako bi nastavili poslovati ili barem da im se neki grijeh zaboravi. Doba mraka. Ljudi je sve manje. I reklo bi se ništa čudno, ali tek odnedavno u Bosni i Hercegovini su progovorile i životinje. Počele su i pisati, a najgore od svega i svojevoljno oduzimati sebi živote. Tako smo odnedavno i svjedoci u jednom slučaju koji je rasplakao svekoliko pučanstvo, jer se radi o plemenitom konju iz još plemenitije loze, a koji je igrom slučaja upleten u trakavicu oko zapošljavanja onih obećanih 100.000 građana. Sve je krenulo po zlu kad je “procurilo” u javnost da se ogroman novac vrti oko toga i da je prevelika pažnja posvećena studenticama i još nekim sličnim marifetlucima.
Pričaju da je slučaj ovakav:
likovi: konj i Ratni Dimijaš.
radnja: nezakonit’ njakav marifetluk (riječi jednog starog nacionaliste iz sela potpisnika ovih redova).
Slučaj i analiza:
Za razliku od mnogobrojnih članova i birača vodeće stranke, konj Ratnog Dimijaša je bio izuzetno častan.
Nakon što je saznao da je upleten u kriminal, a zbog činjenice da je usko vezan za rukovodstvo stranke koje se tereti da je isti i počinilo, odlučio je sebi oduzeti život.
Savjest je, čudo i za razliku od stranačke bratije prvo je proradila u jednog konja.
Iako je bio iz plemenite senatorske loze još od Kaligulina doba, on nije imao ambiciju da zasjede u poslaničku klupu. Pričaju da je predsjedništvo stranke dugo raspravljalo o njegovom angažmanu, ali on nije pristajao na to. Kažu da je često imao običaj reći: “Uvijek se pojavljivao neko preči ko je veći konj od mene za kandidaturu.”
Digao je ruku, pardon nogu, mmm – ovaj neki tupi predmet i okončao svoj plemeniti život.
Dokunisalo konju, kaj, da ga uz sve ovo još i jedan nacionalist jaše pa se ubio. Ili jadan nije htio ganjat’ dokumente za Njemačku.
Iza sebe je ostavio oproštajno pismo sa samo nekoliko riječi i to:”Ne bih mogao sebi oprostiti da me banda otjerala u inostranstvo. To moj konjski ponos, čast i pamet ne bi podnijeli. Čuo sam da su svi koji su otišli postali još veći nacionalisti. Ja to ne mogu i neću. Gazdi se obratite za moje dugove ili mi halalite.”
Trenutno se radi na rasvjetljavanju ovog događaja, ali kako su nam rekli mnogo upućeniji u ovaj slučaj, konj je bio sklon samopovređivanju i vjerovatno niko neće snositi odgovornost.
Ovaj slučaj će ostati ubilježen kao još jedna tamna mrlja na obrazu građana ove države. Sramotni čin njihovog ćutanja kad ih se pravi budalama.
Ali ovdje su nestale desetine hiljada ljudi, stotine fabrika, mostovi, vozovi, putevi i pruge, rijeke i jezera, šta je u svemu tome i jedan konj. Ha ja! A vi opet naoštrite olovke i trk na biralište da izaberete svoje. Pa da! Da ne bi možda njihove?
I hoćete li mu halaliti?
Piše: ModrićM
Izvor: Buka
