Biti najmlađe, treće, još žensko dijete, u porodici (u kojoj se željno iščekivao muški potomak, prema sistemu treća-sreća, ali se, nije dalo), ima svoje prednosti i nedostatke. Iz ove perspektive, a koračam u petu deceniju života (u kojoj me i danas najbliži zovu „sine“), iako sam tu činjenicu spoznala puno ranije, bila sam od one djece koja je prednosti obilato koristila. Nedostatke sam rješavala prema davno oprobanom ženskom receptu: plakanjem, ucjenama…i sve se svodilo na to da su devet i sedam godina starije sestre Azra i Nihada, popuštale zbog mira u kući i da ne slušaju dreku „malog okatog čudovišta“.
Prvih deset godina života pamtim kao jedan od najljepših perioda života, provedenih u porodičnoj kući u tušanjskom Klancu, nadomak jedinog nebodera u Dragodolu. Izgradnje nebodera se sjećam kao da je juče počela i završena, a ako me sjećanje ne vara, i njegovom postojanju se bliži četvrta decenija. Prvi, i danas najdraži komšiluk bili su Zonići: Mela, Majda, Ado, Armela, Lara, Alen, Diska, Mana, rahmetli Amir, njegova sestra Amila, Enes, Aida…Delići Jasko i Nero, Smajlovići Edina i Edo…mlađi potomci u rasponu godišta od kasnih pedestih do prve polovine sedamdesetog godišta i nešto malo stariji, barem od mene, potomci porodice Nadarević (u čijem sam dvorištu porodične kuće, rahmetli djeda Smaje i majke Meleće, zaradila prvi i jedini ožiljak na čelu) …. Potom dolaze nova poznanstva sa komšijama iz nebodera, druženja, igranja sa Ivanom Čolić i Ivanom Morić, Tadić Sandra i Nenad, trčkaranja oko parkiranog Ami8 braće Todorovića (Bate i Pirkija), upućivanja „Merhaba“ za, u ono vrijeme, neumornih vjernika: rahmetli djeda Huse Delića, Smaje Nadarevića i Avde Kalesića koji su redovno odlazili na svaki namaz u Šarenu džamiju na Skveru. I danas ih pamtim po francuskim kapama na glavama, blagom milovanju po glavi, otpozdravljanju i izvučenoj bomboni iz džepa : „Deder, zasladite se djeco!“
Nastavak čitajte na : Sjećate li se nekadašnjih degeneka?
