Fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i Italije odigrale su jednu međusobnu utakmicu. Ni godinu nakon okončanja rata u Sarajevu gostovao je tadašnji svjetski viceprvak, i to u najjačem sastavu kako bi odigrao prijateljsku utakmicu sa novoformiranim državnim timom BiH.
Kultna utakmica, druga koju je nacionalni tim BiH igrao na tlu svoje zemlje odigrana je 6. novembra 1996. godine. Na Olimpijskom stadionu ”Koševo” u Sarajevu, sunčanog jesenjeg dana bilo je 40.000 navijača, ljudi željnih sreće i povratka u normalne životne tokove poslije četverogodišnje agresije na BiH, u kojoj je živote izgubilo oko 100.000 ljudi.
”Italijani su naši dragi iskreni prijatelji u svakom smislu. U teškom vremenu za nas pokazali su veliko srce i ljubav, razumijevanje prema Bosni i Hercegovini. BiH je poslije rata tražila nogometni put u svijet i promociju zemlje. Bile su snage koje žele da izvuku BiH iz ralja rata i agresije koja se događala. Tadašnjem predsjedniku Fudbalskog saveza Italije, te potpredsjedniku UEFA-e i FIFA-e Antoniu Matarreseu i predsjedniku FIFA-e Seppu Blatteru ova država i savez trebaju podići spomenik za sve što su učinili za nas”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Jusuf Pušina, prvi predsjednik Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH.
TUĐMANOVA PODMETANJA I OPSTRUKCIJE
Utakmica sa Italijom u Sarajevu dogovorena je iz trećeg pokušaja, a prethodile su joj, tvrdi Pušina, ”političke igre i podmetanja iz susjedne Hrvatske”.
”Prilikom jednog od brojnih susreta sa Matarreseom u Rimu zamolio sam ga za uslugu. Pitao je, šta želiš? Rekao sam mu da reprezentacija Italije gostuje u Sarajevu i odigra utakmicu sa BiH. Gledao me malo začuđeno, a kada sam ponovio šta želim, rekao je – naravno, samo termin utakmice da nađemo”, prisjećao se Pušina.
”Azuri” su u razrušenoj bh. prijestolnici trebali gostovati u martu 1996. Međutim, tada se pojavila ideja da prijateljsku utakmicu odigraju Hrvatska i BiH pod geslom ”pomirenja i mira”. Na odigravanju susreta u Zagrebu insistirao je i Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Hrvatske.
”Kada se saznalo da će Italija gostovati u martu u Sarajevu počele su se događati neke stvari koje nemaju dodirnih tačaka sa sportom. Umiješala se politika naših susjeda iz Hrvatske. Čuli su da sam dogovorio gostovanje Italije, da bi oni izašli sa ponudom da tada igramo utakmicu ‘za mir i pomirenje’ sa njima u Zagrebu. Dobili smo ponudu direktno od Franje Tuđmana. Obavili smo nekoliko telefonskih razgovora i usaglasili se da igramo u martu na stadionu ‘Maksmir’ u Zagrebu, a da meč sa Italijom prolongiramo, sa čim se složio i Matarrese, jer je i on smatrao da je pomirenje u našoj regiji tada bitnije. Trebali smo sa Hrvatskom igrati u martu, a onda je plan bio da Italiju ugostimo u maju 1996.”, ispričao je Pušina.
Ipak, do realizacije meča na ”Maksimiru” između BiH i Hrvatske nije došlo, jer je Tuđman, kaže Pušina, ”imao poseban zahtjev”:
”Htio je da naša reprezentacija nastupi u bijelim majicama bez državnih obilježja, odnosno da samo na majicama piše BiH, minimizirajući nas, pokazavši ignorantski stav”.
Pušina je i tada prihvatio odigravanje utakmice, ali sa ”jednim malim zahtjevom bosanskohercegovačke strane”.
”Rekao sam da prihvatamo da igramo utakmicu za mir i pomirenje, ali da i mi imamo jedan zahtjev, a to je da oni igraju u isključivo plavim majicama. Na to mi je Tuđman rekao, ‘ali mi smo priznati’, na što sam mu odgovorio da smo i mi priznati”, govorio je Pušina, dodavši:
”Potom su nam ponudili da igramo u maju u ‘Maksimiru’ i da pristaju da BiH nastupi pod međunarodno priznatom zastavom sa ljiljanima i u dresovima sa svim našim obilježjima. Opet smo u dogovoru sa prijateljima Italijanima odgodili njihovo gostovanje u Sarajevu. Dva, tri dana prije dogovorenog meča u Zagrebu, koji je već bio reklamiran i predstavljen i od strane FIFA-e i UEFA-e kao utakmica mira i pomirenja, iz Zagreba opet počinju ružni tonovi. Govorili su da ne možemo igrati u Maksimiru, već u Vinkovcima, Zadru, Bjelovaru. Insistirao sam da to bude Zagreb i oni su na kraju pristali, ali da igramo na stadionu u Kranjčevićevoj. Odbio sam ponudu, pa nazvao Matarrese koji mi je tada rekao ‘Italija 6. novembra 1996. gostuje u Sarajevu’. I kada smo zakazali konačan termin utakmice sa Italijanima bilo je blagih problema. Postavljalo se pitanje treba li nam taj meč pet dana uoči gostovanja u kvalifikacijama kod Slovenije. Rekao sam igramo sa Italijom, nema više odgađanja. Možemo i izgubiti u Ljubljani. Nema problema”.
SJAJNE SLIKE SA ”KOŠEVA” OTIŠLE U SVIJET
I 6. novembra 1996. godine sa stadiona ”Koševo” iz Sarajeva otišle su sjajne slike u svijet.
”Od tada imamo pozitivan skor sa Italijom”, našalio se Pušina, kazavši:
”Ne jedno hvala, nego milion puta hvala prijateljima Italijanima. Ne samo da smo odigrali utakmicu, ne samo da smo ih pobijedili, ne samo da su došli sa najjačom reprezentacijom, nego su nam dali jako veliku finansijsku pomoć, mislim tada dječijoj pedijatriji, tj. hirurgiji i dječijem selu u Sarajevu. Bila je to ogromna materijalna pomoć, a Olimpijski komitet i Nogometni savez Italije finansijski su pomogli i obnovu reflektora na stadionu ‘Koševo’. Utakmica je pogodovala i otvaranju aerodroma Sarajevo, te je prvi civilni let poslije rata bio upravo dolazak reprezentacije Italije sa nogometašima i 300 gostiju njihovog saveza, novinara i navijača. Sve što je Italija mogla učiniti tada, učinila je. Ne postoji način da im se adekvatno zahvalimo. Dozvolili su nam i da budemo domaćini utakmica u kvalifikacijama za SP u Bologni, dok nismo dobili zeleno svjetlo da igramo na tlu svoje zemlje. To je iskreni prijateljski odnos, trenuci koji se ne mogu zaboraviti, jer Italijani su pokazali ljubav i srce prema građanima BiH i N/FS BiH”.
Upravo nakon utakmice sa Italijom N/FS BiH dobio je saglasnost FIFA-e da do kraja kvalifikacija za Mundijal 1998. igra domaće utakmice u Sarajevu, nakon što je BiH u Bologni bila ”domaćin” Hrvatskoj (1:4).
”Slike stadiona ‘Koševo’ u meču sa Italijanima otišle su u svijet i način organizacije utakmice bila je potvrda da smo kadri i sposobni da budemo domaćini u BiH. Otvorila su se vrata ‘Koševa’, iako smo i ranije dobili saglasnost svih reprezentacija iz naše kvalifikacione grupe da će gostovati u Sarajevu. To su prihvatili Grčka, Danska, Slovenija i Hrvatska. Međutim, onda se dogodio mali lukavi potez Hrvatske, sa kojom smo imali dogovor da zamijenimo domaćinstvo, kako bi u prvom dijelu kvalifikacija igrali u Zagrebu, a potom oni gostuju u Sarajevu čim dobijemo saglasnost da budemo domaćini kući. Nažalost, prevareni smo, te ostaje žal jer smo u toj kvalifikacijskoj skupini imali prostora i bili smo na pragu da odemo na SP”, smatra Pušina, poručivši kako su uposlenici N/FS BiH ”ulagali nadljudske napore i uspjeli postići zavidne rezultate u uslovima u kojima se živjelo u ratu i neposredno nakon rata”.
Pušina vjeruje da fudbalska reprezentacija BiH može pobijediti Italiju i skoro 23 godine nakon nezaboravne utakmice u Sarajevu, odnosno 11. juna u Torinu u četvrtom kolu grupe ”J” kvalifikacija za EURO 2020.
”Optimista sam u životu. BiH može napraviti rezultat, uvijek samo govorio, te uvijek stojim iza toga. I pored svih napora i kvaliteta morate imati i dozu sreće.
“Splet okolnosti i sreća nisu nam uvijek išli na ruku. Očekujem da pobijedimo u Torinu, da bi ostali u pozitivnom skoru sa Italijanima”, kroz smijeh istakao je Pušina.
NADAHNUTI BH. FUDBALERI
Upravo prvi trijumf u historiji fudbalska reprezentacija BiH ostvarila je nad Italijom.
Fuad Muzurović, tadašnji selektor bh. tima ističe da je uz Pušinu, najzaslužniji za dolazak Italije u Sarajevu, bio i Stjepan Kljuić, tada predsjednik Olimpijskog komiteta BiH. Ističe da se utakmica tretirala kao humanitarna, jer je to objektivno i bila. Naime, Italijani su obezbijedili jedan poseban avion humanitarne pomoći za hendikepiranu djecu. Uz to dolazak tadašnjeg trostrukog šampiona svijeta otvorio je mogućnost da BiH domaće utakmice igra u Sarajevu.
Muzurović naglašava da mu je duel sa Italijanima ostao u prelijepom sjećanju. Nakon istorijske pobjede svi su isticali da je BiH pobijedila trostrukog svjetskog šampiona, ali za Muzurovića to nije bilo najvažnije. Naprotiv kaže da je rekao sljedeće:
“Ja ovu utakmicu tretiram kao humanitarnog karaktera i dugujemo jednu veliku zahvalnost Olimpijskom komitetu i Fudbalskom savezu Italije što su nam omogućili da igramo zvanično prvu utakmicu u BiH, odnosno Sarajevu i mi smo ovdje svi pobjednici. Najveći pobjednik je Italija, bez obzira na rezultat koji je bio. Ona jeste značajna i odjeknula je u svijetu. Reprezentacija Italije bila je za svaki respekt, dovela je dobar tim. Međutim, naši igrači su bili nadahnuti, inspiracija je bila ogromna i golovima Bolića i Hasan Salihamidžića pobijedili smo jednog velikana.“
Dodaje da je pobjeda protiv Italije, ipak, imala pozitivan uticaj na reprezentaciju BiH. Naime, pet dana kasnije BiH se u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine sastala sa Slovenijom u gostima.
“Vjerovatno i taj takav rezultat bio je još jedna velika inspiracija. Naši mladići su pobijedili reprezentaciju Slovenije u Ljubljani 2:1 u jednoj fenomenalnoj utakmici. U svakom slučaju jedno veliko hvala za sve ono što je naša reprezentacija ostvarila u svom onom periodu“, dodavši da se hvala odnosi na reprezentaciju i Olimpijski komitet Italije, te na gospodu Pušinu i Kljuića.
Muzurović se prisjetio trenutaka kada je okupljao reprezentaciju. S obzirom da se ogled sa Italijom igrao izvan termina Svjetske fudbalske federacije (FIFA) bilo je pitanje u kakvom će sastavu istrčati timovi. No, obje strane su uspjele okupiti gotovo najjače ekipe koje su imali u tom trenutku.
“Jedino Meho Kodro nije mogao da dođe. Bio je pozvan, ali se priključio reprezentaciji u Sloveniji, kada smo pobijedili, gdje je bio i strijelac. Bilo je teško, satelitom smo nekako pokušavali i uspjeli smo preko ljudi, prijatelja. Okupili smo jedan sastav, bilo je i naših mladića iz našeg prvenstva, koje je bilo 1994. organizovano u Zenici, kada smo išli kroz tunel, pa preko Igmana“, sjeća se Muzurović.
Ističe da je prije utakmice u hotelu “Holiday inn“ priređen nezaboravan prijem za goste iz Italije. Tada je Arrigu Sacchiju, selektoru Italije poklonio kazandžijski rad “Vrata Sarajeva“.
“Dalo se primijetiti da je bio izuzetno sretan i zahvalan za tu lijepu uspomenu koju je dobio iz razrušenog Sarajeva. Mada mi je iskreno žao šta se sve kasnije izdešavalo sa njim, ali jedno veliko hvala mu dugujemo svi mi, jer je uistinu velikan“, kazao je Muzurović.
Bez obzira što se radilo o humanitarnoj utakmici trijumf BiH je odjeknuo u svijetu, pa su se mnogi zapitali koja je to reprezentacija koja je u stanju pobijediti vicešampiona svijeta.
“Onda se stupilo u kontakt sa prijateljima. Gospodin Pušina je u avionu, na povratku za Sarajevo iz Ljubljane, saopštio da smo dobili poziv od reprezentacije Brazila, peterostrukog prvaka svijeta, da i oni vide ko je ta Bosna. Tako da smo bili oduševljeni viješću da ćemo igrati i u Brazilu i igrali smo“, veli nekadašnji selektor bh. fudbalera.
BOLIĆ: NISMO OČEKIVALI POBJEDU, BILI SMO OPUŠTENI
Strijelac jednog od dva gola za BiH bio je Elvir Bolić, nekada sjajni napadač turskog velikana Fenerbahcea. Popularni “Bola“ rado se za Anadolu Agency (AA) prisjetio dešavanja iz novembra 1996. godine i same utakmice sa Italijom. Prije svega ističe da mu je bilo izuzetno drago kada je dobio poziv za reprezentaciju BiH, i to za utakmicu sa Italijom u Sarajevu.
“U to vrijeme, kao i sada, Italija je bila fudbalska velesila. Bilo nam je drago da će doći da igraju sa nama, jer to su bili neki počeci reprezentacije. Sigurno da je igrati sa tako jednom jakom reprezentacijom na Koševu bio veliki imperativ. Stvarno mislim da su svi igrači, ne samo igrači, nego i čitava BiH je bila iznenađena, jer su oni pristali da dođu i odigraju tu utakmicu. Mislim da je to otvorilo vrata našoj reprezentaciji i pokazalo da možemo da igramo i definitivno jedna od jako bitnih utakmica za nas“, kazao je Bolić i naglasio da je sama utakmica pokazala da je BiH i sportski i organizaciono sposobna za velike stvari.
Bolić kaže da im je pred utakmicu sa Italijom isključivo bilo izuzetno drago što će uopšte igrati sa takvim timom, i to pred domaćom publikom. O rezultatu nisu previše razmišljali.
“Igrati u tom momentu, i to protiv viceprvaka svijeta, koji su imali izuzetne pojedince! Nismo očekivali pobjedu, ali smo bili opušteni. Nama je u prvom redu bilo drago da možemo da igramo pred našim navijačima i da igramo sa tako jakom reprezentacijom. Sama pobjeda sigurno da je šokirala sve, a nama je dala dodatni motiv. Poslije toga smo igrali sa Slovenijom. Tu smo također pobijedili. Tako da mislim da nam je bila jedna od bitnijih utakmica, koja je pokazala da se ravnopravno nosimo sa svim reprezentacijama“, rekao je Bolić i nastavio:
“Ti golovi koji su postignuti za reprezentaciju, naročito u tim nekim počecima, su i meni kao igraču, ali i reprezentaciji bili jako bitni. Naravno, ne mogu da zaboravim. Mislim da smo bili totalni autsajderi, ali su poslije te utakmice počeli da nekako drugačije razmišljaju o nama.“
ESTONCI HTJELI U RATU IGRATI U BIH
Fudbalska reprezentacija Estonije htjela je tokom rata, u septembru 1995. godine gostovati u Sarajevu ili Zenici, kako bi odigrala prijateljsku utakmicu sa BiH.
”Ovo je detalj koji prvi put otkrivam javno. Za uzvrat tražili su da im platimo 100.000 američkih dolara kako bi doputovali dan u našu zemlju, nakon kvalifikacione utakmice sa Hrvatskom u Zagrebu. Na koncu novac nismo uspjeli sakupiti, pa smo prvi zvanični prijateljski meč odigrali sa Albanijom u Tirani 30. novembra 1995. godine (0:2, op.a.), nekoliko dana nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Albanci su bili i prva reprezentacija koja je gostovala u BiH. Uzvratili smo im gostoprimstvo 24. aprila 1996. u Zenici (0:0, op.a.)”, otkrio je Pušina.
BIH – ITALIJA 2:1
Sarajevo, 6. novembra 1996. godine. Olimpijski stadion ”Koševo”. Gledalaca: 40.000. Sudija: Sedlacek (Austrija). Strijelci: 1:0 Salihamidžić (5), 1:1 Chiesa (10), 2:1 Bolić (43).
BOSNA I HERCEGOVINA: Dedić, Konjić (Pintul), Begić, Jašarević, Šabić (Dadić), Glavaš, Halilović (Kapetanović), Salihamidžić, Beširević, Bolić (Brkić), Baljić (Musić). Selektor: Fuad Muzurović.
ITALIJA: Toldo (Marchegiani), Carnasciali, Torricelli (Apolloni), Albertini, P. Maldini, Padalino, Di Matteo (Giunti), D. Baggio (Lentini), Casiraghi (Ravanelli), Zola, Chiesa (Simone). Selektor: Arrigo Sacchi.
Izvor: fokus.ba
