Povodom obilježavanja svoje pedesete godišnjice uspješnog umjetničkog rada, bosanskohercegovački pjesnik i pripovjedač, Šimo Ešić, za radio Kameleon ispričao priče koje nikada neće zaboraviti, jer ono što je stalo u 50 godina, što je cijeli jedan ljudski život, ne može stati u jednu malu izjavu, jer on ne može ni pretpostaviti šta mu se sve dogodilo u tom periodu.
„Ja se ovih dana, kako idem i predstavljam svoja izabrana djela, nesprestano u nekom drugom mjestu prisjetim nečega što se događalo baš tu i vezano za to mjesto ili vezano za neke ljude, koji su u tom prostoru rasli zajedno sa mnom.“ – prisjeća se Šimo, ne skrivajući emociju prema ljudima, posebno prema djeci, koju je kroz pedeset godina nesebično dijelio sa svakim mališanom
„Ja sam se cijelog života trudio da u ljudima, u njihovim dušama, time što radim, ne samo onim što pišem, nacrtam jedno malo sunce u duši. Izgleda da je tih malih sunaca podosta zasjalo u ljudima i to mi se sad vraća kada na neki način podvlačim neku crtu ispod ovih 50 godina i na to sam naročito ponosan.“ – istakao je Ešić, dodavši da je ipak pored toga i njegov najveći ponos što gdje god dođe bude dočekan ljudima, koji su u vrijeme kda je počinjao bili dječaci i djevojčice, a sada imaju svoju djecu i unuke, koji na isti način reagiraju na ono što on radi
„ Valjda je to zbog toga što je godinama moj odnos prema čitaocima prije svega djeci, bio iskren i kako sam nudio tu ljubav, ona mi se izgleda sada vraća na taj način.“ – Ističe Ešić, otkrivši nam šta je to čega će se uvijek rado sjećati, taj trenutak, koji se prosto ne može izgubiti u tih pedeset godina.
„Sjećam se kada mi je na jednoj priredbi došla grupa djece koja mi je donijela medalje, koje su bile od kartona. S jedne strane su bile ispisane rečenice „zašto volimo da čitamo čika Šimu Ešića“, a s druge strane ilustrovane medalje onako finim dječijim načinom kako to samo oni znaju uraditi. Potom su to oni čitali i jedno po jedno mi donosili tu medalju i vješali po vratu tako da sam otežao od gordenja, a onda je jedna djevojčica donijela jastuk u obliku srca na kojem je bila kruna, naravno od kartona i ta djevojčica je kazala „ E vidite čika Šimo zbog ovoga što su rekli moji prijatelji, mi smo odlučili da vas proglasimo kraljem prijateljstva u zemlji lijepih riječi.“
Šimo Ešić prevođen je na više svjetskih jezika a ove godine je nominiran i za nagradu Astrid Lindgren, najveću nagradu za dječiju literaturu u svijetu. Godine prolete brzo i neke stvari se zaborave, ali kako to čika Šimo kaže, sunca koja je nacrtao u dušama tokom ovih godina, mi vjerujemo da će se dugo još pamtiti i prepričavati.
Ela Ždero/Kameleon
