Početak maja 1992. godine građani Sarajeva pamte po strahu, divljačkom napadu agresora i nevjerovatnoj organizaciji domoljuba i patriota koji su branili svoj kućni prag, mahalu, grad i državu. Dešavanja u Sarajevu 2. i 3. maja 1992. godine međusobno su povezana, a ključni akteri su vojska JNA u gradu na Miljacki, pripadnici Teritorijalne odbrane BiH, Specijalna jedinica MUP-a BiH, Alija Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milutin Kukanjac, general JNA, a ključne lokacije Skenderija, zgrada Predsjedništva BiH i nekadašnja Dobrovoljačka ulica.
Jedna od ključnih činjenica jeste da 2. maja više i zvanično nije postojala SFRJ. Samo nekoliko dana ranije, tačnije 27. aprila, proglašena je Savezna Republika Jugoslavija, a BiH je bila međunarodno priznata država već skoro mjesec dana.
U takvim okolnostima, u Sarajevu su bile stacionirane jake snage JNA, vojske bez države. Već ranije JNA se otvoreno stavila na stranu SDS-a i srpskih paravojnih formacija.
Zvanični početak rata
Drugog maja 1992. godine agresor počeo granatiranje grada sa okolnih brda, a zatim i izdvojenim napadima na zgradu Predsjedništva BiH. Presudne bitke vodile su se tog dana između 10 i 15 sati. Napad na Sarajevo i institucije Republike BiH su tog dana predvodili pukovnik JNA Milan Šuput i major Marko Labudović. Agresorske snage su zaustavljene na nekoliko lokacija, na potezu od tadašnjeg Doma JNA pa do zgrade Elektroprivrede BiH te na padinskim dijelovima grada.
Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH, smatra kako je JNA tada imala jasnu namjeru da preuzme zgradu Predsjedništvo BiH. Time bi i zvanično bio izvršen državni udar, a legalno izabrana vlast svrgnuta.
Namjera pripadnika JNA bila je da se njihove snage stacionirane u kasarni Maršal Tito spoje sa snagama smještenim u kasarni Druge vojne oblasti na Bistriku. Među pripadnicima JNA bili su i tzv. Niški specijalci koji su zahvaljujući pripadnicima Teritorijalne odbrane i Specijalne jedinice MUP-a zaustavljeni na svega nekoliko stotina metara od zgrade Predsjedništva.
Tog dana zapaljene su i zgrade Pošte i Elektroprivrede u Sarajevu, a glavni cilj je bio da se presječe veza Sarajeva sa svijetom i prekine napajanje električnom energijom. Ipak, neprijatelj nije uspio u svojoj namjeri.
Otmica predsjednika Alije Izetbegovića
Nakon što jedinice JNA nisu uspjele da preuzmu kontrolu nad Sarajevom, odlučeno je da se vojni puč pokuša ostvariti drugim sredstvima. Nakon povratka Alije Izetbegovića i bh. delegacije sa pregovora u Lisabonu, jedinice JNA su ih zadržale u Lukavici. Predsjednik Izetbegović bio je kidnapovan.
Nakon brojnih i teških pregovora dogovorena je razmjena Izetbegovića sa vojnicima JNA koji su se nalazili u kasarni na Bistriku, a koje je predvodio general Milutin Kukanjac. U Dobrovoljačkoj, sadašnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića, tog 3. maja, prilikom razmjene zarobljenika poginulo je šest osoba, a to je potvrdio i general Kukanjac i to vojnik Zdravko Tomović iz Han Pijeska, tri pukovnika Miro Šokić, dr. Budimir Radulović i Boško Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik Boško Jovanić te i jedna žena, civil, Nurmela Šuko, inače iz Zagreba.
Ta dva dana, 2. i 3. maj 1992. godine bili su tek uvod u krvavu borbu građana Sarajeva i cijele BiH za opstanak. Dobijena je prva bitka, najvažnija, koja je bila motiv i inspiracija za četverogodišnji rat i herojsku borbu da se sačuva međunarodno priznata država nad kojom je izvršena klasična agresija.
Izvor: klix
