Oni su hrpa zločinaca koji se bore za vlast, prevrtljivi su i moralni kreteni od kojih čovjeka zaboli želudac. Tako su nekako portretirani povijesni likovi: Josif Visarionovič Staljin, Nikita Hruščov, Georgij Maljenkov, Lavrentij Berija… Svi oni junaci su filma koji je domaća publika dugo čekala – “Smrt Staljina”, koji se napokon prošle sedmice počeo prikazivati u hrvatskim kinima. Priča je to o situaciji koja se dogodi nakon što stari Soso umre, a njegovi najbliži suradnici u borbi za vlast pokažu daleko ružnija lica nego do tada.
“Rusi zapravo imaju svojevrstan narcisoidni kompleks. Vole pričati priče o tome kako su sjajni, a kada netko ispriča nešto iz njihove povijesti što nije laskavo, to im smeta. Posebno ih uzruja ako to rade Britanci ili Amerikanci. Treba imati na umu da je na čelu Rusije sada čovjek koji dolazi iz represivnog aparata i da on ima takav način razmišljanja”, smatra povjesničar Hrvoje Klasić.
No, što je zapravo toliko uzrujalo Ruse? U filmu je mnogo toga što nimalo laskavo ne govori o ljudima iz njihove prošlosti, mora se priznati. Britansko-francuski film, baziran na strip-albumu Fabiena Nuryja, vrh partije portretira kao moralne nakaze. No, film nije povijesno točan. Lavrentij Berija (glumi ga Simon Russell Beale) nije ubijen tako što mu je za vrijeme puča brzinski pročitana optužnica, pa je upucan i spaljen, nego je uhićen, odveden u vojni bunker, gdje je pisao patetična pisma bivšim drugovima. Osuđen je na smrt i pogubljen u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanke. I Staljin (Adrian McLoughlin) je umro drukčije i nikako to nije bilo nakon što je pročitao gnjevno pismo pijanistice Marije Judine(Olga Kurylenko). General Žukov u to vrijeme uopće nije bio u Moskvi.
Sve to, međutim, nije važno, jer je redatelj Armando Iannucci još za vrijeme snimanja filma rekao kako su namjerno izbjegavali autentične zgode, jer su smatrali da su one suvremenim gledateljima nevjerojatne. U neke istinite situacije koje se mogu vidjeti u filmu zaista je teško povjerovati. Recimo, šok utamničene Poline Molotove (Diana Quick), supruge Vjačeslava Molotova (Michael Palin), ministra vanjskih poslova, na vijest da je Staljin umro. Premda se od nje, koju je Sosa pustio da zbog lažnih optužbi trune u zatvoru, može očekivati da je ta vijest obraduje, ona je iskreno šokirana i potresena. Možemo li to razumjeti? Nikako.
U radnji filma je zapravo ključna borba za vlast. Humor i groteska su tu, ali u malim dozama, jer Iannucci smatra kako je sistem bio tako nakaradan da ga ne treba posebno ismijavati. No, jesu li neke male stvari istina? Jesu li visoko rangirani funkcionari zaista morali šetati šumom, puštati vodu iz vodokotlića i sjediti u automobilu sa psom koji laje na lopticu kako ih ne bi mogli prisluškivati dok kuju planove?
“Nakon Staljinove smrti, bez obzira na to što je uvedeno kolektivno vodstvo, od početka je bilo jasno da postoje jaki animoziteti i da se to neće održati. Svi su u to doba zapravo prisluškivali sve”, kaže Klasić, a s njim se slaže i kolega Tvrtko Jakovina.
Pitamo ga redom vezano za likove iz filma. Je li Svetlana Alilujeva, Staljinova kći, zaista bila pomalo nestabilna i ne sasvim čiste glave, kakva je u filmu? Ne, smatra on. Je li Sosin sin bio alkoholičar? Da, pio je, ali treba imati na umu da u to doba na tom mjestu to nije bilo neuobičajeno.
Je li Berija silovao djevojčice, kako mu na suđenju u filmu kažu? Za to Jakovina i Klasić kažu da im to zaista nije poznato te da nikada nisu čuli da se takvo nešto spominje. Da je silovatelj, poznato je, kao i njegova navika da ženama koje je silovao pokloni cvijeće (što vidimo i u filmu, kada nakon noći provedene s jednom od zaposlenica Staljinove dače nesretnu djevojku sutradan vojnik vodi do njenih roditelja noseći buket cvijeća u ruci). Točno je i da je volio osobno zlostavljati zatvorenike, a vidimo i autentične razloge zbog kojih je smaknut.
“On je bio najtalentiraniji u tom krugu ljudi. Nisu ga ubili jer je bio krvav niti zato što je o svima njima znao sve, nego zato što je bio najsposobniji i najdalekovidniji. Mnoge stvari koje je Hruščov kasnije napravio zapravo su stvari koje je Berija htio učiniti”, kaže Jakovina.
Još je jedna netočnost – u filmu se ne spominje da se generala Žukova (Jason Isaacs) ozbiljno smatralo potencijalnim nasljednikom Staljina, no da se on sam se u toj ulozi nije vidio. Žukov iz filma u tom se kontekstu ne spominje. On ima prsa okićena ordenjem, ljubi muškarca u usta, voli pričati o svojim ratnim podvizima i zapravo nema nikakvu toleranciju na ljudsku glupost. Od svih njih – a konkurencija su mu blijedi spletkaroš Hruščov, mlitavi Maljenkov, opasni Berija, stari Staljin, luckasta Svetlana (…) – on izaziva daleko najviše simpatije. Ako je ijedan lik baš kul, to je on, a ne smeta ni to što je Isaacs zgodan.
Puno je prizora kojima se nećemo nasmijati, ali su blistavo satirični. Dirigent koji se na scenu penje u pidžami, seljaci koji su prisiljeni pljeskati kako bi se zvuk njihovih dlanova čuo na snimci koju Staljin želi čuti, Hruščov koji ženi prije spavanja navodi sve teme o kojima je razgovarao sa Staljinom te ona bilježi jesu li ga nasmijale ili ne, a ujutro mu ih čita… Pogledati? Svakako. Da je urnebesno smiješno, nije, ali nije ni gubitak vremena. Ako ništa, mlađe generacije će sigurno htjeti provjeriti jesu li svi ti likovi toliko loši kakvi su prikazani u filmu, pa će guglati svakoga od njih i nešto naučiti o Rusiji 1953. godine.
