Na današnji dan, prije 92. godine rođen je jedan od najznačajnijih pisaca i autora s ovih prostora, Derviš Sušić.
Prijelomni momenat njegove karijere desio se 1942. godine, kada je kao đak sarajevske Učiteljske škole otišao sa grupom učenika u partizane, što će umnogome oblikovati njegov kasniji književni rad, koji počinje pet godina nakon okončanja II svjetskog rata.
Sve je počelo u Zadružom izdavačkom preduzeću u Sarajevu, 1950. godine kada izlazi knjiga Jabučani, i kada počinje karijera koja je trajala punih 40 godina.
Blistava i bogata, inspirativna samo onima koji su otvorene duše čitali njegove redove.
Posljednja knjiga izdana je posthumno, 1992. godine u izdanju Oslobođenja, pod nazivom Čudnovato.
Derviš Sušić preminuo je u Sarajevu, 1990. godine, a ono po čemu je široj publici bio poznat jeste legendarna, kultna serija Tale, koja je njegov rad približila publici koja se možda i nije specijalno družila s knjigom tih godina.
Snimana u Tešnju u produkciji TV Sarajevo 1978. godine, serijal nas vodi kroz svakodnevnicu poštenjačine, šaljivdžije, čovjeka kojeg je pregazio život i koji upada u probleme na svakom koraku.
Radnja serije se odvija početkom 1945. godine, a seriju je režirao Sulejman Kupusović.
Malo ko se ne sjeća legendarnih rečenica koje i dan danas citiraju u “kućnoj naobrazbi djece”.
- Sine Tale, magare moje drago. Život je česma suza i svirala jauka. Nemoj da te bol učini zlim, boljet će te jos više.
- Sine Tale, magare moje malo, izmiri se ti prvo sa sobom, pa ćeš se onda izmiriti i sa Bogom i sa ljudima.
- Sine Tale, magare moje drago, čuvaj zdravlje, komšiju, ženu i konja.
- Sine Tale, magare moje drago, smiri se u sebi, pa ćeš se izmiriti i sa nebom i sa zemljom.
Te riječi je Taletu govorio njegov otac, u trenucima duševnog nemira, mada ona rečenica, koju mnogi zaboravljaju je ona koja najbolje opisuje Taleta, i sve ono što je on (u seriji) prošao.
Za one koji ne znaju, Tale je preko noći osijedio, a na pitanje kako i zašto, kazao je: “Biografija”.
Tale je sin Hećima Bećira, “čudna jazuka ljudi kakav je to momak bio. I njemu je duša bilo žensko”.
Obijelio preko noći, od biografije.
Taleta je glumio Miralem Zubčević, a pored njega u seriji su igrali Rejhan Demirdžić, Vlasta Knezović, Zaim Muzaferija i mnogi drugi.
Tale je ono što se kaže “naša bosanska posla”, a o bosanskom poslu – Derviš Sušić je znao najbolje.
Derviš Sušić je bez pretjerivanja bio jedan od najblistavijih umova koje je BiH i region u kompletu imao.
U knjizi “Hodža strah” iz 1973, dao opservaciju koja će godinama kasnije ispostaviti se kao notorna istina, koja nema repliku.
“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane”.
Da je živ danas, Derviš Sušić bi bio simbol pobune, vrlo vjerovatno i državni neprijatelj u ovim “nacionalnim okvirima”.
Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane.
U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.
Našoj historiji i tradiciji Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvim kakvi jesmo.
Sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno, najbolji je opis Sušićevog lika i djela.
Derviš Sušić je iza sebe ostavio 25 djela, čak je i serija Tale oblikovana u knjigu 1980. godine.
Derviš Sušić je bio:
Momče iz Vrgorca,
Danilo u stavu mirno,
Kurir
Uhoda,
Hodža strah
Tale
Veliki vezir,
A. triptih,
Rođen u Nevakat, u Jesenji cvat,
Cvijet za čovjekoljublje.
Igrom slučaja, ili namjere potpisnika teksta – to su neki od naziva njegovih djela.
Derviš Sušić je personifikacija svega onoga što ne želimo priznati sami sebi, a u dubini duše smo svjesni te činjenice. Derviš Sušić je to pisao, napisao i davno pojasnio – a većina to nikada nije ni shvatila. I kad jeste, prekasno.
“Rođen sam u Vlasenici trećega juna godine 1925. godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika”, govorio je Sušić o sebi, a valjda je on najbolje znao.
Izvor: N1/Adnan Čomor