Navršilo se godinu dana od smrti velikana srpske glume Nebojše Glogovca. Njegove riječi, uloge, ljubav i dalje žive među Nebojšinim prijateljima, na pozornici, u publici i porodici – djeci i supruzi Milici, koja mu je na današnji dan posvetila dirljiv tekst na Facebooku.
Njene riječi prenosimo u cjelosti.
– Prođe godina, prolete…
– Kako misliš, prolete?
– Pa brzo prošla.
– Zar ovo nije najduža i najbolnija godina od kad je Vremena?
…
– E, a koje je boje?
– Šta, godina?
– Ne, koje je boje Bol?
– Crne, pretpostavljaš. Najcrnje crne koju možeš da zamisliš. Crnilo. Crno, kao potpuni besmisao. Crno, kao prazan ponor. Crno, kao nema i neće biti. Crno, kao loša namjera. Kao važno pitanje bez odgovora. Kao gubitak vjere. Kao nemoć. Kao pogled u ludilo, sa ivice ludila. Crno, kao odlazeće oči. Kao udah bez izdaha. Kao izdah bez udaha. Zagrljaj u prazno. Mrak toliki, da ne znaš gdje počinješ i gdje se završavaš.
– Ali crno i nije boja.
– Tako kažu. Crno je potpuno odsustvo Svjetlosti. Pa eto.
– Ali ti imaš Sunce.
– Imamo. Ljubavlju.
– A to, što boli…. Je li to Bol ili Tuga ili…šta je?
– Ne znam.I Strah je. I Ljutnja. I Očaj. Sve je.
– A ukus? Kakvog je ukusa?
– Bez ukusa je. Čini upravo da svi ukusi nestanu.
– A kolika je…ta Bol?
– Cijeli si Bol.
– Sve Vrijeme?
Vrijeme, ha!
– Pa kako se tako živi? Je l biva lakše? I Ljubav, gdje je ona?
– Tu je i Ljubav, sve Vrijeme.
– Pa šta ona radi?
– Prvo bude dio Bola, od crnog je ne razaznaješ. A onda se polako pribere, strese crnilo, otvori prozore da udje Svjetlost, da vidiš boje. Hrani te, da porasteš.
