Kao gradski vijećnik u Tuzli imao sam priliku direktno svjedočiti “tuzlanskom preporodu”. Zbog toga, poput ostalih građana Tuzle, reagujem kada neko budžetskim sredstvima nastoji stvarati neku alternativnu historiju o sebi (i gradu u kojem sam rođen i koji politički predstavljam). Ubijeđen sam da ova alternativna historija ne nudi dvije informacije: izvor ideje o izgradnji jezera i broj turističkih noćenja u Tuzli. Zašto navodim ove dvije informacije? Jer su upravo to blokovi za izgradnju lažnog narativa: da je neko došao u mandat i sanjao neku ideju i da je ta ideja napravila turistički grad. Činjenice govore drugačije: (1) Panonska jezera. Kada se priča o jezerima koje redovno posjećujem sa porodicom i koja su stvarno ponos Tuzle, treba navesti da su ista prvi put spomenuta 2000.godine u knjizi Tuzland od Alispahića (kao planirani projekat opštinske administracije načelnika Selima Bešlagića). Dakle, tri godine prije “stvaranja historije”. Neko će navesti da je nebitna ideja, već implementacija. Da, zato treba spomenuti da je rahmetli arhitektica Zehra Morankić sa svojim timom uistinu implementirala istu. Jedini doprinos politike Panonskim jezerima jeste afera Direkcije za izgradnju Tuzla odnosno SPO “15. maj” Tuzla (https://shorturl.at/ehtuK). Tu se kockalo sa životima građana Tuzle koji su uplatili sredstva za stan – naglašavam životima jer su neki kupci dospjeli na prosjački štap, neki razmišljali o samoubistvu itd. Brojne druge manipulacije u vezi jezera sam spominjao ranije, a nedavno su ih utvrdili i revizori (https://shorturl.at/acHV3). (2) Turizam i Tuzla. Ovo sam uvijek naglašavao na sjednicama GV: u Tuzli je registrovano oko 2% turističkih noćenja (https://shorturl.at/dOSWZ). To narušava tezu da je grad od industrijskog postao turistički. Panonska jezera jesu super stvar, ali za građane Tuzle, okolnih mjesta i predstavnike dijaspore. To nisu turisti, već gosti – što menadžment jezera sada i naglašava, nakon što sam ih kritikovao u vezi toga. Jednom mi je neko spomenuo na vijeću da ne treba vjerovati brojevima oko noćenja (jer navodno samo se u Tuzli ne prijavljuju, dok su u Međugorju, Sarajevu ok) – već na ulici slušati kako ljudi govore različite jezike. Predložio sam da se ovo zvanično stavi kao indikator turizma, ali zaključak nije dobio potrebnu većinu. Na kraju želim navesti da svako ima pravo da plati da se snimi dokumentarni film o njegovom viđenju historije. Kao liberal branim i branit ću to pravo. Međutim, smeta mi kada se to radi budžetskim sredstvima odnosno novcem poreznih obveznika.
