Direktive koje je Karadžić,kao vrhovni komandant vojnih i paravojnih formacija RS-a, potpisivao od marta 1995. godine rezultirale su genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici. Na osnovu tih naredbi jasno je da se Karadžić nalazio na čelu tog zločinačkog poduhvata…
Radovan Karadžić, haški optuženik za najteže ratne zločine, 8. marta 1995. godine je, pod oznakom “vrlo hitno”, na dvadesetak stranica, kao vrhovni komandant, uputio “Direktivu” za dalja dejstva pripadnicima Vojske RS-a.
U dokumentu kojeg posjeduje naš list, svoje zadatke, koji će nekoliko mjeseci kasnije kulminirati genocidom, dobio je i Drinski korpus koji je djelovao na području Podrinja.
– Što pre izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi – napisao je Karadžić.
Glad i neimaština
Njegovi podređeni su poslušno radili na sprovođenju naredbi. Najbolje o tome svjedoče preživjeli Podrinjci, koji su tih mjeseci boravili u srebreničkoj enklavi. Glad i neimaština su tjerali preko 40.000 stanovnika da svoje porodice prehranjuju kopajući po deponiji holandskog bataljona.
Martovskih dana 1995. godine je nastavljena priprema za najteže zločine koje pamti moderna Evropa. Tako je Karadžić, 21. marta 1995. godine, izdao naredbu o uspostavljanju režima bezbjednosti u dijelovima oko srebreničke enklave, i to u područjima koja obuhvataju mjesta u nekoliko podrinjskih opština.
Ova naredba bila je vrlo važna, imajući u vidu dešavanja 11. jula, ali i dešavanja u danima poslije pada Srebrenice.
– Povodom izvršene predislokacije jedinice VRS locirane u Konjević Polju, odmah preduzeti neophodne mere na uspostavljanju režima bezbednosti i kontroli nenaseljenih delova teritorije na području Konjević Polja, Cerske, Udrča i Glogove i komunikacija Milići – Konjević Polje – Drinjača – Zvornik i Konjević Polje – Kravica – Bratunac – naredio je Karadžić, dodajući da se, “obzirom na izuzetan značaj navedenih komunikacija”, treba “razmotriti mogućnost stacioniranja neke od jedinica MUP-a u Konjević Polju”.
Ova naredba jasno pokazuje da je Karadžić, ustvari, i upravljao vojnim operacijama u ovom dijelu BiH, ali i jasno pokazuje da su Vojska i policija RS mjesecima, zajedno sa komandantima, pripremale teren za pad Srebrenice. Naime, mjesta koja su navedena u naredbi Karadžića, a koja je trebalo obezbijediti, bila su najvažnija mjesta, kojima su podrinjski Bošnjaci u julu bježali ka slobodnoj teritoriji. Upravo u ovim mjestima, i na ovim putnim komunikacijama, najviše je zarobljeno bošnjačkih civila, koji su potom likvidirani u Kravici, Branjevu, Pilici, Orahovcu, Novoj Kasabi…
Snage bosanskih Srba su 6. jula granatirale Srebrenicu i napale posmatračka mjesta UN-a, čime je počelo zauzimanje ovog grada. Napadi su postajale sve jači, a situacija u enklavi sve teža.
Na osnovu uspjeha operacija Drinskog korpusa VRS-a protiv snaga Armije R BiH i snaga UNPROFOR-a u “zaštićenoj zoni”, u kasnim večernjim satima 9. jula 1995. godine, Glavni štab VRS-a šalje naređenje 12/46-501/95 isturenom komandnom mjestu Drinskog korpusa, na ruke generala Radislava Krstića i Milana Gvere. U ovom naređenju predsjednik RS-a Karadžić izražava svoje zadovoljstvo dotadašnjim borbenim rezultatima i ovlašćuje Drinski korpus VRS-a da zauzme Srebrenicu, sa ciljem konačnog razoružanja muslimanskih “terorista” i demilitarizacije Srebrenice.
Cijela situacija je kulminirala 11. jula, kada je došlo do pada Srebrenice. Svi stanovnici su otišli prema Potočarima, mjestu udaljenom sedam kilometara od Srebrenice, a pet kilometara od Bratunca.
Jedna grupa, u kojoj je bilo nekoliko hiljada žena, djece i muškaraca, spas je tražila u krugu baze UN-a u Potočarima, dok je druga grupa, od oko 15.000 muškaraca, a među kojima je bilo žena i djece, šumama je krenula prema slobodnoj teritoriji.
Istog dana, Karadžić potpisuje Odluku o imenovanju Miroslava Deronjića (osuđen za genocid, preminuo op.a) za civilnog komesara opštine Srpska Srebrenica, što potvrđuje da je haški optuženik praktično rukovodio operacijama u Srebrenici.
– Komesar će, u saglasnosti sa predsednikom RS i Vladom RS, uspostaviti funkcije imenovanih opštinskih organa vlasti i starati se o obezbeđenju uslova za njihovo efikasno funkcionisanje – napisao je Karadžić.
Deronjić je tako bio čovjek od povjerenja haškom optuženiku u ovom kraju.
Istoga dana, Karadžić donosi i naredbu da se “nakon uspostavljanja vlasti Republike Srpske na području opštine Srpska Srebrenica” treba “formirati Stanica javne bezbjednosti Srpska Srebrenica”.
– Rad Stanice odvijaće se shodno Zakonu o unutrašnjim poslovima Republike Srpske i drugih zakonskih i podzakonskih akata. Posebnu pažnju posvetiti zaštiti javnog reda i mira, ličnoj i imovinskoj bezbjednosti građana, sprečavanju vršenja krivičnih djela i pronalaženju izvršilaca, kao i zaštiti objekata privrede. Sve građane koji su učestvovali u borbama protiv srpske vojske tretirati kao ratne zarobljenike i sa njima postupati u duhu zakona i međunarodnih konvencija, a ostalim omogućiti slobodan izbor mesta življenja i preselenja – naredio je tada Karadžić, ističući da čvrstu saradnju treba uspostaviti sa imenovanim Deronjićem.
No, obzirom na stanje na terenu, krvnik je pismeno naređivao jedno, dok je usmeno davao potpuno drugačija uputstva. Tome svjedoče i mnoge likvidacije podrinjskih Bošnjaka koje su organizovane poslije 11. jula.
Dva dana kasnije, 13. jula, predsjednik RS-a donosi ukaz po kojem za komandanta Drinskog korpusa postavlja Radislava Krstića (osuđen na 35 godina zatvora zbog genocida op.a.). Od tada počinju egzekucije na Jadru, u Cerskoj dolini, u Kravici… Za zločin u Kravici, gdje je u zamljoradničkoj zadruzi likvidirano preko 1.000 bošnjački civila, Karadžić je saznao istog dana.
Dan poslije, 14. jula, on donosi odluku o proglašenju ratnog stanja na podučju opštine Srebrenica – Skelani. Kako je napisao tada u odluci, cilj proglašenja ratnog stanja je “da se omogući potpuno angažovanje ljudskih i materijalnih potencijala u odbrani Republike i konačna pobjeda nad neprijateljem”.
– Oružane snage u delu zone Drinskog korpusa će organizovanom i efikasnom upotrebom raspoloživih potencijala preduzeti sve potrebne mere radi ostvarivanja postavljenih ciljeva – napisao je, između ostaloga, u ovoj odluci Karadžić.
Postavljeni ciljevi su se tih dana ubrzano ostvarivali, što potvrđuju i masovne egzekucije u Orahovcu, Pilici, Branjevu…
Pored dokumenata koji jasno dokazuju Karadžićevu odgovornost za genocid u Srebrenici, u nastavku ćemo predočiti i dio iskaza Deronjića kojeg je dao tokom suđenja u Haagu. Svjedočenje ovog osuđenog ratnog zločinca je važno i zbog činjenice da je on bio Karadžićev čovjek od povjerenja u julu 1995. godine, što smo već i napisali.
U jednom od iskaza, Deronjić navodi da je prvi nagovještaj da bi nešto moglo da se dešava u vojničkom smislu u Srebrenici bio mjesec maj 1995. godine. Kako je naveo, postojala je praksa da Karadžić obilazi terene, te da ponekad zakazuje sastanke u pojedinim opštinama, gdje se razgovaralo o raznim političkim i vojnim pitanjima.
– Na jednom takvom sastanku održanom u Zvorniku, Karadžić me pozvao malo u stranu. To je radio kad je želio nešto povjerljivo da saopšti. Tada mi je Karadžić rekao sljedeće: Miroslave, u Srebrenici će se uskoro odvijati neka vojna operacija. Ne mogu ti iznositi nikakve detalje i molim te nemoj o ovome nikome ništa da govoriš, ali preduzmi korake kad se vratiš, odnosno one radnje koje misliš da su potrebne Bratuncu – govorio je Deronjić.
Prema njegovom kazivanju, on je tih mjeseci odrađivao ono što je Karadžić od njega tražio, te nakon što se upoznao sa kompletnim stanjem na terenu odlazi 9. jula na Pale. Želio je da sazna koja je svrha akcije na Srebrenicu. Karadžić mu je postavio pitanje o stanovništvu u srebreničkoj enklavi.
– Često sam mu govorio da, po mojim procjenama, stanovništvo, koje je došlo na te prostore nakon raznih ofanziva, broji na teritoriji Srebrenice oko 40.000 ljudi. Karadžić me upitao: Šta vi Miroslave mislite uraditi sa tim stanovništvom dole? Ja sam mu odgovorio oprilike ovako: Gospodine predsjedniče, ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu. Rekao sam mu da je uzaludno da pretpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati – kazao je Deronjić u Haagu.
Nakon ovoga slijedi šokantno Deronjićevo svjedočenje, koje potvrđuje da je Karadžić na papiru napisao jedno, a u praksi sprovodio drugo.
-Karadžić mi je rekao sljedeće: Miroslave, to sve treba pobiti. A zatim je dodao: Sve što stignete. I pritom je koristio “vi” u množini. Zatim je dodao sljedeću rečenicu – princip Zapadna Slavonija – kazao je u iskazu Deronjić.
Deronjić tada saznaje od vozača, koji ga je 11. jula vozio u Bratunac da je na radiju objavljena vijest o njegovom imenovanju na funkciju civilnog komesara Srebrenice.
-Nazvao sam Karadžića čim sam došao u Bratunac. Kad sam dobio vezu sa Karadžićem, njegovo je prvo pitanje bilo: Deronjiću, da li je tačna moja informacija da smo ušli u Srebrenicu? Ja sam odgovorio: Predsjedniče, ja se upravo vraćam sa terena. Vidio sam dio operacije, znači sam ulazak u Srebrenicu – svjedočio je Deronjić.
Govorio je i o evakuaciji i smaknućima Bošnjaka. Karadžić ga je nazvao 13. jula i raspitivao se o transportu civila.
-Rekao sam mu da je otprilike više od polovine tih ljudi prevezeno i da očekujem da će se u toku dana završiti transport. Također sam znao, ali nisam rekao preko telefona, da su od tog jutra pristizale informacije o tome da u Konjević Polju već ima zarobljavanja i likvidacija – pričao je Deronjić.
U svom iskazu civilni komesar je naveo i da je tada putem sigurne vojne linije razgovarao sa Karadžićem.
– Htio sam ga obavijestiti da je nekoliko ljudi pobijeno u školi Vuk Karadžić i da je to potpuno suludo zbog prisustva velikog broja novinara, međunarodnih snaga i nekih službi, koji su rade svoj posao. Nakon što sam objasnio situaciju, Karadžić mi je direktno rekao: Miroslave, čuješ li me? Poslaću, ili doći će, sad ne znam svaku riječ, “čovjek koji ima instrukcije oko toga šta raditi”. Rekao je: Miroslave, roba mora biti do zore u magacinu, ne tu, već dole negde.
Karadžićev čovjek sa instrukcijama je bio Ljubiša Beara (osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida op.a.) koji dolazi i govori da se ubijaju zarobljenici.
I ubijeno ih je preko 8.000 od 11. do 19. jula u širem reonu Podrinja. Većina Karadžićevih saradnika u Podrinju, njegovih podređenih, optužena je ili osuđena za genocid i druge ratne zločine. Red je došao i na vrhovnog komandanta.
Karadžićevo gostovanje na srpskoj televiziji: Krstić je veliki vojskovođa
Dan nakon pada Srebrenice, 12. jula 1995. godine, Karadžić je, na konstataciju voditelja da je Srebrenica udarna vijest, izjavio: Dobro ste rekli da je Srebrenica udarna vijest, ali bi morala biti udarna vijest i kao potpuni primjer superiornosti srpskog oružja i srpske vojske, i u isto vrijeme i primjer srpske plemenitosti.
Također, u jednom od intervjua, nakon 11. jula, krvnik je kazao: Mi smo željeli i stvorili smo od Mladića legendu jer mi znamo da naš narod voli legende. Međutim, propustili smo da malo iznesemo i uspjehe pojedinih komandanata korpusa. Recimo sada Krstić, koji je isplanirao predamnom, i ja sam mu odobrio taj zadatak za Srebrenicu, koji je to izvanredno uradio. Naravno, pomaže i Mladić i Glavni štab (Vojske Republike Srpske) i svi drugi, ali treba znati da je taj Krstić veliki vojskovođa.
Važni datumi iz 1995. godine: Od Direktive do naredbi za ubistva
8. mart – upućena „Direktiva“ za dalja dejstva pripadnicima Vojske RS-a. Dokument sadrži i stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi
21. mart – naredba za uspostavljanje bezbjednosti i režima kontrole važnih naselja i putnih pravaca u Podrinju.
maj 1995. – Karadžić najavio da će biti velika akcija u Srebrenici
6. juli 1995. – počinje granatiranje Srebrenice i napad na enklavu
9. juli 1995. – Karadžić šalje naređenje 12/46-501/95 u kojem ovlašćuje Drinski korpus VRS-a da zauzme Srebrenicu
11. juli 1995. – Srpske snage zauzimaju Srebrenicu
11. juli 1995. – Karadžić imenuje Miroslava Deronjića sa civilnog komesara u Srebrenici
11. juli 1995. – Karadžić naređuje formiranje Stanice javne bezbjednosti srpska Srebrenica
12. juli 1995. – Odvajanje bošnjačkih muškaraca u Potočarima, ubistva..
13. juli 1995. – Imenovanje Radislava Krstića za komandanta Drinskog korpusa
13. juli 1995. – Početak velikih masovnih egzekucija u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica i na rijeci Jadar
14. juli 1995. – Karadžić proglašava ratno stanje na području opštine Srebrenica – Skelani
14. juli 1995. – Masovne egzekucije na području Zvornika
Izvor: faktor
