U danima kada bije najveću bitku za goli život, Violeta Petrović (41) iz Niša dobila je udarac “ispod pojasa” kome se nije nadala.
Iako je na bolovanju zbog operacije dojke i hemoterapije, u srijedu joj je iz leskovačke kompanije “Jura”, gdje je bila zaposlena posljednjih 18 mjeseci, telefonom javljeno “da im više nije potrebna” i da dođe po svoju dokumentaciju, pišu Večernje novosti.
Poslije tri hemoterapije ovaj stres može samo da joj pogorša stanje. Od trenutka kada je saznala da je ostala bez posla, Violetu ne napušta osjećaj bespomoćnosti. Ne zna šta će sa sobom i jedino što je mogla bilo je da svoju muku objavi na Facebooku, a njen status brzo je usijao društvene mreže:
“Divno… upravo su me zvali iz ‘Jure’ i rekli da sam dobila otkaz! Nema veze što sam na bolovanju, nema veze što imam karcinom… kažu da idem da mi vrate radnu knjižicu… super… gdje je sad premijer… ne tako davno reče baš u leskovačkoj ‘Juri'… radnici imaju pravo da se liječe, da budu bolesni, ne mogu da dobiju otkaz ako se razbole…”
“Znam ja da se bolovanje ne toleriše u “Juri” i da se zbog toga gubi posao”, priča Violeta.
“Bila sam zdrava žena, aktivni planinar, dok me nije zadesila bolest. Otišla sam na bolovanje 18. septembra, a na operaciju četiri dana kasnije. Od tada tri hemoterapije i čekam da od 20. decembra počne četvrta. Nikome više od mene nije stalo da sačuva posao i ne bih se igrala s tim, ali moram da se izliječim da bih se vratila. Moram da se borim za život i posao zbog svog dvanaestogodišnjeg sina, koji ima samo mene na ovom svijetu”, priča Violeta koja uprkos svim nedaćama ne odaje utisak žene koja se predala.
Šok koji je u srijedu doživjela je nešto što će pamtiti čitavog života jer nije je pogodilo samo to što su je odbacili “kao bezvrijednu” već i način na koji su joj to saopštili je ispod svakog ljudskog dostojanstva.
“Pozvala me je neka žena, koja se predstavila da je iz ‘Jure’ i rekla da mi je 30. novembra istekao ugovor i da mi ga neće produžiti”, nastavlja Violeta.
“Bila sam u šoku i pitala da li znaju da imam karcinom i da sam zaista teško bolesna. Hladnim glasom mi je odbrusila da joj je žao i da dođem po svoju dokumentaciju. Htjela sam da je pitam kako da dođem kad jedva stojim na nogama, ali je ona već spustila slušalicu. Bila sam među najboljim radnicima. Nisam imala nikakva odsustva niti izlaženja s posla, pa sam često dobijala stimulaciju. Istovremeno sam trpjela najgora moguća poniženja šefova samo da bih zadržala posao. Sve što je bilo u mojoj moći ja sam ispunila, ali nisam mogla da se borim protiv bolesti i da radim. Uredno sam im dostavljala izveštaje i doznake i znali su od čega bolujem”, kaže Violeta.
Ona sama brine o sinu jer njegov otac ne želi da plaća izdržavanje. Čak je nekoliko puta bio u zatvoru zbog neplaćanja alimentacije, ali mu to nije problem samo da na svaki način izbjegne obaveze kao otac.
“Puna sam života zbog svog sina i sebe jer verujem da će sve proći i da ću doživjeti da ga još dugo gledam kako raste i postaje čovjek”, kaže Violeta.
“Živim za to i ne može mi to uskratiti ‘Jura’ ili neki glupi kancer. Neću odustati od života zbog ovoga, ali ću pokušati da se izborim za svoja prava i prava svih žena koje rade u ovakvim kompanijama. Tretiraju nas kao robove i znam da će se javiti neki koji će ih braniti i da je mobing teško dokazati, ali to ne znači da on ne postoji”.
