Muka nas natjera na svakojake stvari, kad novčani izvori presuše, počinje borba za goli život. Rada se ne treba stidjeti, sve dok nam je savjest mirna a obraz čist, svaki posao je za ljude. Jeste, ako su ti ljudi najveći neprijatelji pa im želiš zlo i pošalješ ih da rade, na primjer, u trafiku. Kome bi to poželio, majke ti?
Najgora stvar je što sam ja zapravo svojevoljno otišao da se prijavim, ne bih li se osjetio društveno korisnim. Zima traje predugo i osjećao sam da mi treba neka promjena. Pošto sam po prirodi lijen, trebalo mi je nešto da me trgne iz zimskog sna. I tako ja riješim u decembru prošle godine da počnem da radim u trafici.
Nakon što sam prošao na razgovoru sa posao, javljam majki, ona sva srezna, imaću 30 i kusur hiljada dinara platu (OKO 500 KM), radim skoro sve vrijeme treću smjenu i konačno kreće nešto da se dešava. Sve kul, sija sunce, cvjetaju ruže, o Bože hvala ti na tako divnom poslu.
Prvi dan obuke, dolazim na trafiku u 22h da pratim šta i kako. Odmah u startu skontam da čovjek (Ivica) koji radi sa mnom “kida” matematiku i da je stao na pola Mašinskog faksa jer je život tako htio, ali on je tu duže vreme, već mu je sve ušlo u krv i ostaće tu vjerovatno narednih 30 godina. Kod njega sve to ide lagano pošto se u trećoj smjeni fokusiraš na popis smjene – od cigareta, novina, alkohola, grickalica sve do najmanjih stvari koje treba unijeti na spisak, uz broj kupljenih i broj trenutnih artikala i sve to ostaviš prvoj smjeni spremno. Iskusnoj osobi za to treba čitava smjena, nekad malo manje. Meni trebaju skoro dvije.
Čovjek sa mnom sve super, sa puno razumijevanja objašnjava korak po korak, od početka preuzimanja smjene, do dolaska jutarnjih novina. Pa gdje odlažem sitno, gdje krupno bla bla bla. Otkrio mi sve male tajne velikih majstora i sitnice koje će mi olakšati posao (navodno). Pošto je u trećoj smjeni broj mušterija minimalan, obično naiđe neki taksista, ili baja što kupuje kondome i po neki pajdoman. Brzo skontaš ko šta kupuje i isto tako te oni brzo upoznaju, pa padnu neke glupe fore redovno. Jedna od prvih stvari koju mi je Ivica rekao je to da budem spreman na pljačku, jer nikad ne znaš koja budala može da se zadesi tu (naravno da sam zaboravio na to i da sam mislio da me sprda). Ono što me svakako iznenadilo je količina posla, jer sam mislio “lagano ću to”… Toliko lagano da je s poslom trebalo da završim u 6 ujutru a ostajao sam do pola 9.
Sljedeći dan “vatreno krštenje” i jedina druga smjena koju sam radio… Ivica pojeo pola hljeba sa kulenom i majonezom, zabio se u ćošak trafike i šuti. Eto mi prilike da se pokažem, kad odjednom iz tri autobusa horda penzionera pravo na moju trafiku. Kao u “The Walking Dead” sporo se kreću i gmižu do mene. Pošto sam ja od onih likova koji neće ništa da ostave na pola, riješim da ih sam uslužim. Daj ovo daj ono, osmoro ruku da imam ne bih stigao, i ništa to nije problem. Već to što oni nemaju osjećaja, nikakav se red ne zna, ili ti kroz prozorče samo bace pare i kažu šta će, pa ti pogađaj ko ti je od njih 10 to rekao. Ta konstantna priča i interakcija sa ljudima dovodi te do praga tolerancije, jer shvatiš da su ljudi bezobrazna rulja i stoka. I čuvena veresija, gdje zapravo vidiš kolika smo sirotinja. Nije frka oprostiti par dinara, ali kako ti njemu da objasniš da je takvih kao on najmanje sto na dan, svakome oprostiti po pet dinara i ode dnevnica. Ivica je zato imao par fora kako da uzvrati takvim tipovima. Daš mu toplo pivo, ili promućkaš limenku, tjeraš ga deset puta da ti citira broj za dopunu jer (kao) ne radi aparat. ŠTA ĆEMO SAD A??
Prošlo par dana i pomislim da polako ulazim u štos, zaboravio sam kako je spavati noću. Kaže meni Ivica da će malo da odspava, a ja da se bacim na popis. Napolju -20, mi “naložili” grijalicu, on hrče, ja hiperventiliram nad papirima, prava zimska idila. Negdje oko pola 3 ujutru tup udarac u vrata trafike nas diže na noge, ja spreman da ginem kad čujem glas “alo matori vadi pare nemoj da dižem u vazduh”, Ivica se smije. Šta da dižeš? Pa ja sam prije pet dana stigao, bacam onu sitninu kroz pult i krećem da oblačim jaknu. Ivici kreću suze od smijeha, briše naočare. Nisam baš tako zamišljao pljačku, ali lik je toliko puta dolazio da pljačka da su razradili taktiku protiv njega, ignorišu ga par minuta, on se izviče i ode. Lokalni narkoman, bezopasan lik.
HEHEH VAŽI (mokre prepone). Vadim unuče vinjaka i nakrećem uz pomisao šta će mi sve to u životu, mozak mi je pretvoren u kajmak od silnog sabiranja i paženja da nešto ne preskočim, pa je l’ vrijedno sve za bijednih 30 hiljada? Zovem majku sutradan da joj kažem da sam potrošio živaca za narednih pola života, a ona kao i uvek ohrabruje govoreći da nikad neću naći posao koji meni odgovara i da samo meni može tako nešto da se desi. I da sam magnet za budale. I da sam ispustio TOLIKE PARE iz ruku.
Prestao sam ubrzo, često navratim kod Ivice da pričamo o košarci i povremenim pljačkama. Sve je super, usput pomene da sam imao talenta za trgovinu i da je šteta što sam stao. Neka druže, neki talenti bolje da ostanu skriveni.
Izvor: Noizz.rs
