Prvo su izradili narod, onda su izradili strance, a sada se izrađuju međusobno. A sve vrijeme izrađuju ljude.
Teško bi se u ovih dvadesetak godina mogao odrediti period ozbiljnijeg nerazumijevanja ovdašnjih političkih šampiona. Svađaju se i mire po potrebi, prvi i drugi se uz porciju ribe dogovaraju bez trećih, a treći se potom zainate i propuste dogovoreni sastanak koji nije dogovoren propuštajući pri tome dobar burek u Konjicu.
I sve to, čuda li, koji mjesec pred izbore kada će, svako na svojoj strani, otvoriti vrata tora i prebrojati se. Dok trećeg oktobra uz janjetinu, vatromete i automobilske kolone budu slavile nove izborne pobjede, nadahnuti težak čamit će uz televizijski ekran uz samo jednu želju – da mu bude bolje.
Tempirani politički obračuni u Bosni i Hercegovini davno su napustili okvire zdravog razuma. Mostar je osam godina bez izbora, da, osam godina se Hrvati i Bošnjaci ne uspijevaju dogovoriti oko nekoliko redova koji Mostarcima život znače dok poslovično zbunjeni Valentin Inzko mirno posmatra. Sjeća li se neko kada je posljednji put upotrijebio bonske ovlasti?
Politički kuršlus u kojem je zemlja, ni živa ni mrtva, i smrad kakav se nije osjećao od posljednjeg ispaljenog metka prije nešto više dvije decenije, ne može se prepisati samo Njima, ima tu i jednake odgovornosti onih koji zaokružuju.
Koliko će vremena proći dok ljudi u ovoj zemlji shvate da su trajno namagarčeni?
