U fokusu

Prvi Francuz osuđen za džihad o dolasku u BiH: Borili smo se da poginemo




O ratu u BiH, obukama u Afganistanu i Pakistanu, vezi s terorističkom organizacijom “Naoružana alžirska grupa” u Francuskoj, selefizmu i putu ka radikalizmu i ekstremizmu u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori prvi Francuz osuđen za džihad i vezu s terorizmom i čovjek koji danas pokušava svojim primjerom pomoći mladima koji su se sreli s oblicima radikalnih ideologija.

Prvi put se javnosti obratio nakon napada na magazin Charlie Hebdo, smatrajući da je važno da kroz svoju priču govori o problemu radikalizma. Francuska se i dalje bori s domaćim terorizmom.

Vallat je izjavio da je 1993. godine, krajem januara, početkom februara došao u BiH.

“Čini mi se da je to bilo dok su bošnjačka i hrvatska strana bile zajedno protiv srpskih snaga. Ubrzo nakon je Hrvatska objavila rat Bosni i Hercegovini. Ja sam preko kontakta iz Afganistana ušao u BiH. Trebao sam ići u Mostar, ali smo prvo došli blizu Sarajeva, u Pazarić. Onda mi je on kazao kako treba ići u Mostar. Onda me odveo u Zenicu, u jedan kamp. Poslije toga sam bio u Tomislavgradu.
Tu sam boravio neko vrijeme, ali su nam onda rekli kako hrvatska i bošnjačka strana više nisu zajedno i kako ne možemo proći jer je hrvatska vojska blokirala prolaze. Onda me pozvao kontakt iz Pazarića i rekao mi da ću se morati vratiti u Francusku i da čekam dok ne nađu rješenje da me integriraju u neku od jedinica, kad se situacija malo smiri”, rekao je on.

Kazao je da se veoma plašio dok je bio u BiH, jer su mu kazali da se ne možeopet takav vratiti, ako hoće da bude pravi borac, mora proći obuku u Afganistanu.

“U Afganistanu sam bio deset mjeseci, tamo sam imao treninge. Poslije sam se vratio i tražio čovjeka iz Pazarića, ali nisam ga našao. Nestao je. Nisam uspio opet doći na ratište u Bosni, a htio sam to. Bilo je boraca iz Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Alžira, Jemena i nekih drugih zemalja. Svi su pričali kako žele ići da se bore, kako jedva čekaju. Od njih sam dobio neke knjige i rekli su mi da moram prihvatiti ideologiju, inače neću moći ratovati. Rekli su mi da ako umrem na Allahovom putu, onda sam šehid i idem i raj. Zapravo, mi kao muslimani i ne umiremo, čeka nas drugi život, ahiret, on je važniji, ovo je dunjaluk, prolazan. Tako je nestajao strah, jer kad prihvatite to, kad u to vjerujete čvrsto, nije vas strah. Nije vas briga hoćete li umrijeti”, rekao je on.

Upitan je kako je bilo vidjeti uživo prizore iz Bosne.

“Vidio sam strašne prizore iako nisam bio u borbama na taj način jer sam boravio kratko u Bosni. Jednom smo se vozili kroz neko selo i vidio sam spaljene kuće i ostatke života, cipele ispred vrata… Nekako sam razmišljao o tome kako možda nisu mogli pobjeći, zato cipele tu stoje. Sjećam se i da sam bio zbunjen kad sam došao u BiH. Ja sam vjerovao da su svi Srbi na srpskoj strani i da ja dolazim u džihad da ih ubijamo. Tek sam kasnije shvatio da to nije baš sve bilo kako se meni činilo.Još nešto je bitno da znate, velika je razlika bila kod bosanskih boraca muslimana i stranih boraca, nas koji smo došli. Domaći borci su se borili da prežive rat, a mi… mi smo se borili da poginemo. Htjeli smo da umremo kao šehidi”, ispričao je on za RSE.



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button