Mlada umjetnica, Kanita Mumić, srednjoškolka, otvara svoju prvu samostalnu izložbu u renomiranom izložbenom prostoru velikog kulturnog centra.
U vrijeme koje, na globalnom planu, nije naklonjeno umjetnosti, umjetnicima još i manje, u zemlji iz koje se u svijet neprekidno odašilju skandalozne vijesti apsurdnog sadržaja i poruka, (zbog kojih mladi ljudi sanjaju jedino kako da odu), izložba djeluje kao blag dodir toplog vjetrovog daška, kao kap iznenadne, neočekivane radosti koja kapne u dušu i ne može ostati nezapažena.
Ne može promaknuti, bar onima koji se, i pored svaga, još uvijek umiju radovati malim stvarima i ne obradovati bar nas, koji još uvijek nismo prestali sanjati bolju, ljepšu, duhovniju i pametniju Bosnu.
Jer, ako se mladom čovjeku, na samom početku njegovog iskazivanja sklonosti i talenta, i u Bosni ovakvoj kakva je, pruža takva prilika, nama je to znak da još uvijek nije sve tako crno, da još uvijek ima nade.
Poznato mi je iz vlastitog izkustva šta za „poletarca“ već na samom početku, na ulaznim vratima u svijet umjetnosti, može značiti tako pružena ruka, jedan takav čin podrške, ustupanja prostora i davanja „prava na javnu riječ“. To presudno može uticati ne samo na opredjeljenje da se ide tim putem, nego i na jačanje samopouzdanja, vjere u vlastite mogućnosti i želje da se uči, izgrađuje, usavršava i razvija talenat.
A o kakvom je talentu ovdje riječ?
O onom koji je vidljiv na prvi pogled, izvornom, raskošnom – nesumnjivom. Već na prvim osnovnoškolskim radovima Kanite Mumić, dalo se prepoznati da djevojčica posjeduje izrazite crtačke
sposobnosti, a kako je uzrastala, kako je razvijala motoriku i osjećaj za lijepo, njena linija postajala je sve gipkija i „lirskija“, sve jače je iskazivala svoj neupitan dar: u zapažanju bitnog, odabiru motiva, kompozicionom pozicioniranju detalja i izvanredan dar za kolorit – odnos boja, svjetla i sjenke.
Rezultat je to, svakako, ne samo njene ljubavi prema slikanju, njene upornosti i vrednoće, nego i praktične primjene znanja stečenih u stručnoj umjetničkoj školi, koju je poslije završene osnovne, nastavljala pohađati. Pratio sam razvoj ove djevojčice i svjedočio kako je iz slike u sliku rasla sigurnost njenog pokreta kistom, kako se trag njene četkice iz amaterski nevještog pretapao u skladan, vješt pokret koji je sve više nalikovao (i nalikuje) pravom slikarskom potezu iskusnog umjetnika.
U ovoj fazi svog umjetničkog sazrijevanja, (a sazrijevanje će se, siguran sam, dogoditi), mlada umjetnica se u tematsko-motivskoj ravni drži figurativnog slikarstva, pejzaža, gradskih scena, prizora iz svakodnevice, žive i mrtve prirode. Mjestimično su to scene i prizori kakve smo mogli vidjeti kod mnogih naših i svjetskih autora, što je, s jedne strane, jasan znak da se mlada umjetnica nije, i ne može još, otrgnuti od klasičnog, tradicionalnog u slikarstvu, te da se ugleda na najbolje i u tradicionalnom slikarstvu traži svoje uzore.
Tu fazu, karakterističnu za sve početke, moglo bi se nazvati istraživanje ponavljanja. Ali, s druge strane, možda se na taj način Kanitin inspirativni senzibilitet opire savremenim ružnoćama, nametnutim trendovima i neskladu dehumaniziranih emocija, pa u tom figurativnom, “lijepom slikarstvu” za svoju transparentnu oduhovljenost traži i pronalazi profinjen sklad.
A imat će vremena saznati ono čemu nas je i filozofija naučila da svijet nije harmoničan i da se, shodno tome, ne može izražavati ni opisivati samo sredstvima i načinom harmonije. Da pogled u suštinu kazuje da je suština u pogledu, te da je, u skladu sa tom logikom, tačna misao koja kazuje da je ljepota u oku posmatrača. U svakom slučaju, uvjeren sam da je ovo samo faza u njenom razvoju, da Kanita tako izgrađuje vlastiti izraz i traga za vlastitim stilom.
U tom traganju i pronalaženju i ova izložba, i naklonost svih nas koji je razumijemo, hrabrimo i podržavamo, može biti od presudnog značaja. Zato poželimo Kaniti da je ne napušta ljubav prema slikarstvu i upornost da traga, razvija se i uči i ne štedimo aplauz za njen prvi korak u čaroban, ali i nepredvidiv svijet umjetnosti.
Šimo Ešić
