Osmominutni snimak gušenja do smrti tamnoputog Georgea Floyda odveo je Ameriku u masovne proteste i nasilje nezabilježeno u modernoj američkoj historiji.
Od Griffithovog filma “Rođenje jedne nacije” (1915.), pa sve do prošlogodišnjeg dobitnika Oscara za najbolji film “Green Book”, tema rasnih odnosa ne prestaje biti aktuelna u stogodišnjoj historiji američkog filma. Narativ o marginalizaciji i diskriminaciji afroameričkog stanovništva prisutan je i temeljen na činjenicama koje je najbolje opisao kontroverzni dokumentarista Michael Moore, rekavši da u obećanoj zemlji svi imaju jednake šanse, ali kako svi ne kreću s istih početnih pozicija.
Prešutni “daltonizam” i predrasude temeljene na boji kože su do te mjere izraženi u Americi da i hronologija Oscara u posljednjih desetak godina jasno pokazuje kako su se svi snovi Martina Luthera Kinga davno raspršili. King je o ravnopravnosti sanjao šezdesetih godina, otprilike onda kada je Tony Lip dobio posao vozača slavnog pijaniste, crnca Dona Shirleyja u filmu “Green Book” (2018.). Njih dvojica su se morali koristiti “Zelenom knjigom za crnce koji se nalaze na putu kroz američki jug” kako bi im ona ukazivala na sigurna mjesta. Da su se Kingovi snovi pretvorili u noćnu moru zorno pokazuje koljeno policajca na grkljanu čovjeka koji nije uzviknuo kako ima san nego kako nema zraka.
Oscar za Najbolji adaptirani scenarij 2019. godine, kao i Grand Prix u Cannesu, otišao je u ruke autora scenarija filma “BlacKkKlansman”. Reditelj priče o istrazi policajca koji sedamdesetih istražuje Ku Klux Klan je Spike Lee, Afroamerikanac koji je ove godine trebalo da promijeni historiju Cannes film festivala i postane prva tamnoputa osoba na čelu žirija glavne kompeticije. Pisanje te historije odgodio je koronavirus.
U najmoćnijoj državi na svijetu je moguće da najbolji igrač golfa bude crnac, a da bijelac bude najbolji reper. Radi se naravno o Tigeru Woodsu i Eminemu, ali ti ekscesi maskiraju čitav jedan sloj marginaliziranog stanovništva, do čijeg bijesa je dovelo Trumpovo nesnalaženje u pandemiji, što je rezultiralo stotinama hiljada oboljelih i umrlih osoba te milionima otkaza širom zemlje. George Floyd je uhapšen zbog lažne novčanice od 20 dolara, s kojom je pokušao kupiti cigarete nakon što je dobio otkaz.
Oscara za najbolji film 2017. godine dobija naslov “Moonlight” u kojem pratimo tri vremenska perioda u životu jednog Afroamerikanca. Kao dijete majke ovisnice o cracku u četvrti Miamija u kojem vlada kriminal, suočen je s izborom da li će odlučiti o drugačijem životnom putu od onog koji mu je predodređen. Ako se vratimo par godina unatrag na listi nagrađenih Oscarom u istoj kategoriji dolazimo i do naslova “12 Years a Slave” (2013.), filma koji zalazi u tematiku korijena ropstva u Americi. Godinu dana kasnije veliki favorit za Oscara je bio naslov “Selma”. Film donosi priču o burnom periodu tokom 1965. godine kada je dr. Martin Luther King vodio opasnu kampanju kako bi osigurao jednaka glasačka prava za sve, uprkos nasilnim protivnicima.
12% gnjevnih ljudi
Jedan od prvih filmova koji je progovorio o rasizmu bila je sudska drama “12 gnjevnih ljudi“ (1957.) Sidneyja Lumeta, u kojoj porota sastavljena isključivo od bijelaca odlučuje o sudbini optuženog Portorikanca. Zanimljivo je da se i Clint Eastwood, koji je u nedjelju proslavio 90. rođendan, u svojim filmovima bavio rasizmom. U “Gran Torinu“ (2008.) se kao čangrizavi starac suprotstavlja azijatskoj porodici, a u sportskoj drami “Invictus“ (2009.) otvara pitanja aparthejda, govoreći o južnoafričkom nacionalnom ragbi timu. U ovom filmu Morgan Freeman igra Nelsona Mandelu. Podsjećanja radi, Freeman je igrao vozača u filmu “Driving Miss Daisy“. Četiri Oscara su 1990. godine otišla filmu u kojem stara Jevrejka i njen šofer na jugu SAD-a razvijaju nemoguće prijateljstvo.
Građanski rat u Americi je bio vezan za pitanje ropstva, koje je bilo toliko komplikovano da ga se po mišljenju historičara, prije ili kasnije, moglo presjeći samo ratom. Za vrijeme neizbježnog rata, nakon kojeg je službeno ukinuto ropstvo, događa se radnja najkomercijalnijeg američkog filma (uzimajući u obzir inflaciju). U filmu “Prohujalo s vihorom“(1939.), igrajući sluškinju koja zateže korzet nestašnoj Scarlet O'Hari, Hattie McDaniel je postala prva crnkinja koja je dobila Oscara za sporednu žensku ulogu. Tek se 2002. godine dogodilo da jedna Afroamerikanka (Halle Berry za “Moster’s Ball”), dobije Oscara za glavnu žensku ulogu. Prvi crnac nagrađen Oscarom za mušku ulogu je Sidney Poitier, ujedno i prva tamnoputa zvijezda američkog filma.
Afroamerikanaca u Americi ima oko 40 miliona i oni čine 12% od ukupnog stanovništva. Tih 12% su sada gnjevni ljudi, čak i oni čiji se životni stil preklapa s onim prikazanim u “The Cosby Showu“. Duh je pušten iz svjetiljke i pitanje je ko ga tamo uopšte može vratiti.
Američki predsjednik Donald Trump o tome bi, poput razmažene junakinje filma “Prohujalo s vihorom“ Scartlett O'Hare, mogao misliti sutra, jer sutra bi mogao pronaći način da ga vrati, i zato jer je, naposljetku, sutra novi dan. Zanimljivo je da je nakon dominacije južnokorejskog reditelja Bong Joon-hoa na ovogodišnjim nagradama Američke filmske akademije ironično upitao da li bi bilo moguće vratiti eru klasičnog Hollywooda i filmove poput onih kao što je “Prohujalo s vihorom“. Ironijom sudbine, upravo taj film govori o rasizmu i seksizmu u doba Građanskog rata, a sudeći po slikama koje ovih dana dolaze do nas s tamošnjih ulica, čini se da su mu se svi elementi te želje ispunili.
