Profesorica Gimnazije u Gradačcu, Fikreta Čobo dobitnica je brojnih nagrada i prizanja. Svoj rad je posvetila mladima i obrazovanju. Posljednjih godina radi na velikim međunarodnim projektima koji su od iznimnog značaja za budućnost mladih u Bosni i Hercegovini, a koji mlade potiču na pomirenje i razbijanje predrasuda. Zanimljivo je da je njena velika ljubav i novinarstvo kojim se također bavi. Smatra da politika ne smije imati upliva u škole niti u obrazovanje, a otvoreno to potkrepljuje svojim stavom: “Političari apsolutno nemaju viziju koliko zla može napraviti samo jedan politički podoban, a radom nesposoban direktor u školi. Mislim da bismo trebali analizirati rad takvih ljudi i utvrditi koliko je zla nanijela loša vlast u materijalnom smislu, a da ne govorimo u intelektualnoj snazi.”
Razgovarala: Maja Nikolić
“Oduvijek sam se pitala kako se mi to odnosimo prema mladim ljudima, odnosno da li su pametni mladi ljudi prijetnja našoj nerazvijenoj državi?!” Fikreta Čobo
Cijeli svoj rad posvetili ste djeci. Kako je danas raditi uopće u obrazovanju?
Kada bih ponovo birala svoje zanimanje, bez razmišljanja bih opet izabrala angažman sa mladima. Rad sa mladom populacijom prije svega jača naš duh, a time i nas čini mlađima. Vremenom, dok usađujete neke vrijednosti u te neiskvarene duše, uviđate, ustvari, koliko ste sretni što možete biti dio njihovog odrastanja, a kasnije i dio njihovog života. Kao u svakom poslu i ovdje čovjek može raditi površno ili davati cijeloga sebe. Uvijek kada dajemo maksimum dešava se to da ćete u “žitu pronaći kukolj, na ruži trn, a u školjci biser”, ali tek tada, kada otkrijemo na koji način treba da pristupimo svakom djetetu, tek onda smo uradili pola posla i onda možemo krenuti dalje. Na pitanje kako je danas raditi u obrazovanju, odgovoriću da svaki period sa sobom nosi nova iskušenja i neke nove adete. Vremena se mijenjaju,a time i stilovi, navike, ali i sama socijalizacija je uslovljena sa mnogo drugačijih faktora od onih uz koje smo mi odrastali. Pokušavamo “prići” svakom djetetu, pomoći mu, prilagoditi ga okolini, ali često ni roditelji, a ni djeca ne znaju da se profesori moraju prilagoditi učenicima, da cijeli život učimo kako pristupiti drugima i drugačijima i da naša, za razliku od drugih profesija, ima hiljade kritičara i stotine izazova jer je ovo posao koji se ne može “uhodati” i naviknuti.
Rekli ste jednom prilikom da se mladi ljudi trebaju dostojanstveno nositi s izazovima koji se pred njih stavljaju. Susrećete li se Vi s određenim izazovima?
Itekako! Sam život je izazov, rekla bih “tabula rasa”. Do nas je kako ćemo dalje i na koji način ćemo se nositi sa onim što “oblikujemo”. Često se pitam kako usaditi vrijednost tamo gdje je nema, tamo gdje ona nije doživljena,gdje je neko nikada nije ni osjetio. Kako posijati zdravo sjeme tamo gdje je zemlja zatrovana, kako pomoći onima koji u vama na samom startu vide neprijatelja i odbijaju da prihvate ono što im nudite?! Susrećemo se svi mi sa brojnim izazovima, jer ljudi jednostavno imaju predstavu o nekome, o nama, i ne vide više od onoga što žele da vide. Davno sam čula da svako daje od sebe onoliko koliko ima i to je zaista tako! Mržnja rađa mržnju, a ljubav daje ljubav… Do nas je! Eh to je moj izazov! Dati ljubav i dobiti je na kraju. Mada, ponekad, ljudi to ne doživljavaju tako i svaki naš pokušaj da im se približimo prihavatju kao atak na sebe; svaki naš pokušaj koji se njima ne sviđa ili ne odgovara njihovoj percepciji poimanja života, ljudi prihvataju kao opasnost koja bi mogla ugroziti njihovu osobnost… I tako da pojednostavim- sudaranje intelektualne snage je moj najveći izazov!
Što mislite ima li previše upliva politike u obrazovni sektor?
Čitav život sam zagovornik izbacivanja politike iz škole. Politika ima svoje mjesto i trebamo je znati iskoristiti. Mislim da je naš upliv u politička dešavanja u ovoj zemlji premalen jer osjeća se premalo otpora ka nametnutom sistemu. Nažalost, svi smo mi samo veliki kritičari! Društvene mreže nam i omogućavaju da se “ udaramo” izrazima, pljujemo jedni po drugima, kritikujemo tuđi rad i sjedimo pored računara. Smatram da je jedino pravilno podignuti se i uključiti u politički život svoje zemlje, svoga grada. Smatram da bi najbolje bilo kada bismo umjesto savjetovanja uprazno, mogli dati svoj doprinos i učiniti boljim sve ono što drugi “nisu znali”. A kada je škola u pitanju, tu politika zaista nema mjesta i ne treba da se miješa. Političari apsolutno nemaju viziju koliko zla može napraviti samo jedan politički podoban, a radon nesposoban direktor u školi. Mislim da bismo trebali analizirati rad takvih ljudi i utvrditi koliko je zla nanijela loša vlast u materijalnom smislu, a da ne govorimo u intelektualnoj snazi.
Nedostaje li nam adekvatna strategija u obrazovanju? Naprmjer, da obrazovanje bude prilagođeno tržištu rada… da se cijene mladi intelektulaci, a ne da su primorani odlaziti iz BiH?
Goruća tema u obrazovanju jeste upravo neprilagođenost tržištu rada i neusklađenost stvarne potrebe kadra sa brojem svršenika određenih škola. Nažalost, čak i kada “potrefimo” i školu i tržište i kada imamo tu izgrađenu intelektualnu veličinu, odnosno, kada vidimo da smo “stvorili” pametne ljude, koji mogu mnogo doprinjeti nama i našoj zemlji, mi se ne trudimo da ih zadržimo. Mi ih, čak suprotno tome, još i lijepo “upakujemo”, stavimo mašnu i poklonimo razvijenim zemljama Zapada. Oduvijek sam se pitala da li to radimo svjesno ili nesvjesno, odnosno da li su pametni mladi ljudi prijetnja našoj nerazvijenoj državi?!
Kažu da je gradačačka Gimnazija primjer uspješnih mladih ljudi. Nedavno sam čula da djeca koja su završila Gimnaziju u Gradačcu su danas profesori, liječnici, inžinjeri. Neki od njih su i uposlenici škole…
Gradačačka gimnazija je škola s rejtingom i tradicijom. Iznjedrila je mnoge, danas poznate i priznate ljude. To je škola koju je zaista teško voditi i držati se sa izazovima koje su nam naši prethodnici nametnuli. Ja sam dala sve od sebe kako bih od ove škole napravila ustanovu koja će biti ponos grada i zajednice. Bila sam motivirana radom uposlenika i znanjem djece. Vodila sam našu Gimnaziju šest godina; borila se i pravila iskorake koji su me koštali i zdravlja i strpljenja. Sad je prepuštam mlađima! Želim da oni pokažu koliko mogu, postavljam pred njih izazov da od nje naprave puno više i puno boje od nas prethodnika jer ovaj kadar to može, ova djeca to znaju, a sve ostalo je do menadžmenta i Školskog odbrora. Želim im svu sreću u budućem radu, kao i to da sve moje propuste iskoriste kao svoju prednost i pokažu svoju intelektualnu dominaciju koja ima za cilj jaču Gimnaziju.
Što mislite o odlasku mladih? Ne o odlasku, nego o njihovoj želji i potrebu da odlaze iz svoje zemlje?
Apsolutno se ne slažem da je u krilu maćehe ljepše nego u krilu majke! Naravno da ekonomsko razvijenije zemlje nude više mogućnosti, ali mislim da ako se prepustimo tendenciji odlaska mladih; ako to prihvatimo kao roditelji i ako budemo odobravali slanje naše djece vani; ako politika tolerira iseljavanje stanovnika s ciljem stjecanja materijalne dobiti, onda zaista nemam šta reći! Uvijek kažem i ponoviću, do nas je! Aktivirajmo se, okrenimo leđa lošoj vlasti, prigrlimo dobre ljude i pametne ideje, gradimo budućnost namećući svoje vizije. Oplemenimo kroz svoj rad tuđi nerad, razotkrijmo tuđe loše namjere, nemojmo se bojati i na taj način gradimo svoju zemlju.
I na kraju, što sve činite i koliko dajate od sebe da ovo društvo bude bolje? Znamo da ste primjer uglednosti i da se borite za kvalitetno obrazovanje.
Radim, jednostavno puno radim! Suprostavljam se lošoj vlasti, ne podržavam nesposobne ljude, ne podstičem nerad i želju za napretkom preko tuđih leđa. Cijenim sve ono što je iskreno i dobro za opću korist pa makar to bilo loše za mene. Podnosim kritike pametnih ljudi, ne osvrćem se na kritike nedoraslih i neispunjenih osoba. Ovo je možda najbolji način: kroz svoj primjer utječimo na druge jer samo ako se imaju na šta da se ugledaju, mladi će vas znati i cijeniti.
