Plašim se da je veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini sa otvorenim i nikad procesuiranim traumama na koje se nadovezuju nove. Trauma koja se ne tretira ima za prognozu pogoršanje osnovnog stanja, kako fizičkog, tako i psihičkog.
O tome kako se ponašati u periodu kućne izolacije, kako održati mentalno zdravlje i ne upasti u depresiju, govori psiholog Sonja Stančić iz Banjaluke.
Kućna izolacija od 14 dana mnogim ljudima teško pada, nisu rijetki slulajevi bježanja iz izolacije, ali ipak tih 14 dana možete kvalitetno provesti, uraditi nešto što do sada niste uspjeli, čitati knjige, gledati serije, promišljati o svom životu.
Sonja, sve je veći broj građana u kućnoj izolaciju, koja ni malo nije laka. Koje su preporuke psihologa, kako izdržati ovaj dvosedmični period? Kako preživjeti izolaciju?
Treba razlikovati tipove kućne izolacije, koje su u vezi sa COVID-19 virusom. Naime, postoje osobe koje su u kućnoj izolaciji, jer su pod sumnjom da su na direktan ili indirektan način bile u kontaktu sa jednom ili više zaraženih osoba ili dolaze iz visoko rizičnih područja ili im je dijagnostifkovano prisustvo virusa, ali imaju blage simptome. Drugu grupu čine osoba koje su, na osnovu lične procjene zbog povišenog rizika od mogućnosti oboljenja ili samo iz predostrožnosti i poštovanja pravila odlučile da smanje socijalne kontakte i da vrijeme što je više moguće provode u kući.
Obje grupe provode vrijeme u kući, ali postoje značajne razlike među njima.
Prva grupa je grupa visokog rizika i grupa koja ima ograničen kontkat i sa svojim ukućanima. Oni moraju boraviti u posebnoj sobi, nositi masku kad izlaze iz sobe do toaleta i slično. Druga grupa može da ima nesmetan kontakt sa ukućanima.
U prvom momentu će svi reći 14 dana ce brzo proći, to nije ništa, međutim, ljudi imaju danas drugu dinamiku, žive veoma ubrzano, imaju mnogo obaveza, mnogo mjesta u toku dana posjete, mnogo socijalnih kontakata i sada im se u jednom trenutku sve to prekida. Uz to, imate osjećaj straha i neizvjesnosti zbog stanja u kome se nalazite i same nepoznanice oko virusa kojem smo izloženi. Strah se kreće od realne brige, koja je motivišuća, do parališućeg straha, koji vam ne dozovljava da mislite. U slučaju da realno sagledavate situaciju i da niste preplavljeni strahom, imate mogućnost da se tih 14 dana bavite sobom, da osmislite šta sve možete da uradite za sebe, od zdravije prehrane, kuhanja i eksperimentisanja sa receptima, vježbanja – u malom prostoru mogu se raditi vježbe gimastike, joge, vježbe izdržljivosti i sl.; da se baviti praktičnim stvarima koje nikako da stignemo da uradimo i koje ostavljamo uvijek za sutra, od pospremanja foldera na računaru do pospremanja kutija, ormara i sl.; možemo da radimo relaksirajuće stvari kao što su gledanje filmova i serija, da pročitamo neku knjigu; ali i da naučimo neke stvaru za koje do sada nismo imali vremena, gledajući različite edukativne sadržaje koji su dostupni onlajn. Kad nam je neprijatno, kada smo sami i ne osjećamo se dobro sa svojim mislima, kad se osjetimo usamljeni, možemo pozvati nekog onlajn ili telefonom i zajedno popiti kafu. Sada smo već dobro izvježbani za takve kafe. Ako nas strah parališe, imamo depresivne misli, stalno razmišljamo o najcrnjim scenarijima, o gubitku života i slično, to morate reći nekome ko vam je blizak, javiti se porodičnom ljekaru ili nazvati Centar za mentalno zdravlje. U tim situacijama ne treba izbjegavati ni medikamentoznu terapiju u vidu anksiolitika, ali isklučivo pod nadzorom ljekara.
Mnogi smatraju da izolacija može dovesti čak i do depresije, kako to prevenirati?
U našim uslovima svako dešavanje, svaki društveni proces koji je restriktivan na bilo koji način, dovodi nas u stanje retraumatizacije. Već ste mogli čuti kako smo se mi izborili sa ratom izborili, pa i sa ovim ćemo, u ratu je bilo nestašice, sad to nećemo dozvoliti sl. Ne tako davno, bile su i poplave, koje su ugrozile veliki broj ljudi i uništile imovinu. Plašim se da je veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini sa otvorenim i nikad procesuiranim traumama, na koje se nadovezuju nove. Trauma koja se ne tretira ima za prognozu pogoršanje osnovnog stanja, kako fizičkog, tako i psihičkog. Stoga depresivno raspoloženje ili čak javljanje kliničke slike depresije je nešto što se može očekivati. Važno je da razlikujemo depresivno raspoloženje, koje će sa izlaskom iz izolacije proći, od depresije, kao oblika ozbiljnijeg poremećaja psihičkog fukcionisanja čovjeka, koje sa izlaskom iz izolacije ne mijenja tok. Pad raspoloženja, gubitak interesovanja, povremene crne misli, negativni stavovi prema društvu i situaciji, razumljivi su i očekivani. Međutim, ako ovo stanje postane trajno, ako se javi beznađe, potpuna potištenost, odbijanje kontakta, odbijanje hrane, neodržavanje lične higijene – sve su to simptomi kliničke depresije i za ovakve simptome se treba hitno obratiti ljekaru.
I sama kažeš da si u svojevrsnoj izolaciji, kako ti provodiš vrijeme u kući?
Nije mi bilo lako da donesem ovakvu odluku, no, iz odgovornosti prema sebi i svojoj porodici, odlučila sam se na “samoizolaciju” kao vid prevencije. Kontakte sam svela na neophodni minimum. Nema posjeta prijatelja i porodice, izlazak vani samo zbog obaveza na radnom mjestu. Uspjela sam da organizujem da većinu posla mogu raditi od kuće, sastanke održavam online ili telefonski. Međutim, nisu svi u prilici da se organizuju na ovakav način. Većina ljudi je na svojim radnim mjestima, u stalnom su kontaktu sa drugim ljudima. I zbog tih ljudi, moramo biti maksimalno odgovorni, da ih ne izlažemo dodatnom nepotrebnom riziku.
Građanima koji su pozitivni na virus posebno teško pada to što moraju biti izolovani sami u sobi, bez kontakta sa ukućanima. Kako ispuniti dan i ostati normalan na kraju dana?
Znam da je teško, ali ne treba to doživljavati kao kaznu i žrtvu. Na ovaj način mi smo i kreatori zdravlja svojih bližnjih, jer se u ovakvim situacijama vidi da, iako se možda ne poznajemo lično, sa ljudima dijelimo isti prostor, među ljudima postoji blizak kontakt, posljedica čega može biti prenošenje virusa. Na kraju dana, kad se povlači ta jedna mala crta i evaluira dan – mogu biti ponosi na sebe, jer su svojim ponašanjem doprinijeli da neko drugi ostane zdrav. Najveća ljudska i univerzalna potreba i vrijednost je brinuti za i o nekom drugom.
Kako nam u ovom periodu psihologija još može pomoći?
Svi smo mi pomalo psiholozi, kako za sebe, tako i za druge. Možemo uputiti riječi ohrabrenja onima kojima je to potrebno, podržati ih da istraju ako su u izolaciji, objasniti mladima da ništa neće propustiti ako ne budu izlazili jedan vremenski period, osmisliti aktivnosti za najmlađe koji sada imaju mnogo više slobodnog vremena nego kada je škola radila. Iako službe i pojedinci vrijedno i predano rade bez prestanka, za veći broj ljudi tempo se usporio. Kad usporimo, imamo i malo više vremena za sebe, priliku da odvojimo vrijeme, uprkos situaciji, za neka sitna zadovoljstva. Imamo vremena da promišljamo o sebi i svom životu. A kad se zagledamo u sebe, sigurno ćemo svi naći dodatnu snagu i energiju za koju možda nismo ni vjerovali da je imamo. Ta snaga, briga za sebe i svoje najbliže, ali i ostale ljude sa kojima dolazimo u kontakt, je sve što nam treba, ne samo za ovo vrijeme, već i za svako drugo.
Izvor: 6yka.com
