Oboljeli od autoimune bolesti, celijakije (ne smiju jesti ništa od ječma, pšenice, raži), u našoj zemlji, prema riječima predstavnika njihovih udruženja, imaju velikih problema kako bi došli do lijeka, a to je bezglutensko brašno. Objašnjavaju da je razlog što kilogram ovog brašna košta od 8,80 do 12 KM i mnogi finansijski nisu u mogućnosti da ga kupe.
Podsjećanja radi, na nedavnoj sjednici Vlada FBiH se izjasnila da kantonalna ministarstva zdravstva u saradnji sa zavodima zdravstvenog osiguranja mogu nabaviti minimalne mjesečne količine bezglutenskog brašna za oboljele od celijakije. U udruženjima naglašavaju da to nije dovoljno.
– Mi tražimo da se naš problem rješava na nivou Federacije, a ne kantona gdje nas samo diskriminiraju. Naprimjer, u jednom kantonu oboljeli od celijakije ima neka prava, a u drugom ih nema nikako, ili djelomično. Znate, velika je razlika kada Vlada FBiH kaže kantonima da nešto moraju raditi, umjesto mogu. Zbog svega sada smo stavljeni u kategoriju da kanton, ako ima sredstava, prvenstveno, volje može dati na recept oboljelom bezglutensko brašno i to u količini koju kanton želi. Znači može, ali ne mora. Mi kao udruženje koje se bori od 2007. godine za neka prava, nešto smo uspjeli na Zeničko-dobojskom kantonu – priča Mubera Mutapčić iz Udruženja oboljelih od celijakije ovog kantona.
Dodaje kako su omogućili određene količine bezglutenskog brašna za djecu do 16 godina, a potom su dobnu granicu pomjerili na 18 godina.
– Onda smo na listu ubacili studente, a kasnije i ostale. Tako imamo tri kilograma bezglutenskog brašna za djecu do pet godina, četiri kilograma brašna za djecu do od pet do deset godina, a iznad deset godina pet kilograma brašna na mjesečnom nivou. A to su minimalne količine. Nije samo brašno problem. Mi tražimo i hljeb. Dakle, ne tražimo ne znam šta, jer je nama to lijek. Naime, osoba oboljela od celijakije na glutenskoj ishrani može dovesti sebe do smrti. To je autoimuna bolest i organizam se bori i sa malim količinama glutena. Mi borbu vodimo i sa trgovcima da u prodavnicama bezglutensko brašno ne stavljaju kod ostalog brašna jer može doći do njegove kontaminacije – upozorava Mutapčić.
Objašnjava da je problem oboljelih od celijakije u susjednim zemljama uglavnom riješen.
– Recimo, u Republici Hrvatskoj oboljeli imaju pravo na deset kilograma bezglutenskog brašna na mjesečnom nivou, u Srbiji na sedam kilograma, a naša je nesreća što imamo kantone. Kilogram bezglutenskog brašna košta od 8,80 KM do 12 KM. Kada bi mene neko pitao, nama je najpotrebnije sedam kilograma brašna i tri kilograma tjestenine, jer malo pakovanje tjestenine je od tri KM do sedam KM, u zavisnosti od proizvođača. Recimo, petit keks bez glutena 25 grama je od pet do šest KM, ako ga ima kupiti – govori Mutapčić.
Razgovarali smo i sa Ivanom Odžakić, predsjednicom Udruženja “No gluten” iz Sarajevskog kantona koja kaže da u našoj zemlji uopće nema registra oboljelih od celijakije i dodaje da oni u KS nemaju nikavu pomoć.
– Što se tiče Sarajevskog kantona do sada nije bila nikakva pomoć, ni kroz brašno, niti kroz novac. Ministarstvo zdravstva je obećalo da će to riješiti u 2018. godini. Vidjet ćemo da li će se odnositi samo na djecu ili i na odrasle. Imamo 50-ak članova. Evropski standar da se od deset kilograma bezglutenskog brašna mjesečno može normalno hraniti jedan oboljeli, da pravi razna peciva od tog brašna. Znate, to brašno je oboljelima lijek i tako se i tretira u svijetu. Što se tiče simptoma celijakije, puno ih je. To vam je prava kameleonska bolest i ima više od 200 simptoma. Najčešći su proljev, povraćanje, s druge strane zatvor. U slučaju djece često može da bude zaostatak u psihičkom i motoričkom razvoja, nadustost stomačića. Kod odraslih osteoporoza, anemija, dijabetes – kazala nam je Odžakić.
Celijakija je najčešća kronična gastroenterološka bolest, ali se o njoj premalo govori i premalo zna. Mnogi oboljelih ne znaju da su bolesni, a ako se bolest ne liječi mogu nastati ozbiljni zdravstveni problemi.
