Lijepa priča sa Zahuma.
I dok mnogi njegovi vršnjaci gledaju kako se domoći bogatih zapadnih zemalja u potrazi za poslom, Franjo Jakovljević na Zahumu radi posao koji su radili i mnogi naši roditelji, bake i djedovi.
Franjo na rumbočkoj planini čuva ovce. Tačnije, stado od oko 320 ovaca.
‘Probao sam ja raditi i u Njemačkoj, ali nije to za mene, kratko da, ali dok se ti snađeš i još ako nemaš nekoga svoga da te uputi, gotov si. Bio sam jedan mjesec i po dana na radu tamo. Ali brate, više ne; nikada, ni da sam hljeba gladan’, Franjine su riječi.
Na planini sa svoja dva brata, majkom i sestrom radi i živi mukotrpan život stočara.
‘Nema tu, prijatelju, ni sveca, ni nedjelje, ni blagdana, ništa, samo obaveza iz dana u dan. I sve je to dobro u ove dane dok ne dođe vrijeme da se ovce janje. E, onda ima puno više posla i obaveza dok se ti janjci i ovce ne puste na ispašu’, kaže on.
Franjo u slobodno vrijeme uživa u vožnji svog ‘krosera’ i vožnji preko planina.
‘To je nešto neopisivo, vjeruj mi. Ne znam kako da ti dočaram tu ljepotu’, govori ovaj mladić.
Na pitanje može li se od ovog posla živjeti, odgovara:
‘Naravno da može, nije to lagan posao, ali recite mi koji jest. Ovdje si sam svoj gazda i ti određuješ sebi kada započinješ i kada završavaš s poslom.’
Za kraj, Franjo šalje poruku mladima:
‘Samo neka se ne boje posla, nikakva posla, neka rade i imat će sigurno. Ako nema drugoga izlaza nego ići vani, neka se pripaze, ali to je hljeb većini i tvrđi i gori od ovoga moga.’
