National Geographic je napravio priču o ljudima koji uče o tome kako da prihvate svoj novi identitet kroz kompletnu transplataciju lica. Priča o prihvatanju, svakodnevnici i susretanju sa odrazom u ogledalu.
Martin Scholler i Joanna Coonors za NG razgovoarali su sa Connie Culp, Shaun Fiddlerom i Richard Norrisom o izazovima nakon iskustava kroz koja su prošli.
U decembru 2008. godine Culpova je postala prvi pacijent u Americi i četvrti u svijetu koji je prošao kroz transplataciju lica. Četiri godine prije toga muž joj je pucao u glavu i tada je izgubila nos, obraze, gornji dio usta i oko.
Kako je život izgledao prije operacije?
“Nisam imala nos, pa su mi napravili protezu koja je bila zalijepljena za moje lice. Sjećam se smiješne scene u restoranu, kada se ljepilo istopilo, vjerovatno zbog topline i kafe i nos je u jednom momentu visio na mom licu. To me je razbjesnelo pa sam ga otkinula. Zaboravila sam da me je konobarica vidjela sa nosom i kada je došla nazad ja nisam imala nos. Njen izraz lica je bio nešto što nikada neću zaboraviti” – sjećala se Culpova ove veoma teške scene, na prilično hrabar i šaljiv način.
Šta te je motivisalo da se odlučiš na ovu riskantnu transplataciju?
“Mislim da nisam imala puno izbora, jer jednostavno nisam mogla jesti. Jela sam isključivo na slamčicu. Iako me je sestra upozoravala da je riskantno i da mogu dobiti rak, rekla sam da me više nije briga”.
Kako se osjećaš sada?
Još uvijek osjećam bolove, ali sam dobro. Nisam ni sanjala da ću živjeti dobro kako sada živim, vjerovatno zato što sam bila u veoma, veoma lošem stanju. Nisam imala nos, ni ništa, morala sam se konstantno skrivati.
Šta novo lice znači za tebe?
Otkada sam upucana, ne vidim najbolje i takođe najvažnija stvar za mene jeste to da mogu pričati, žvakati hranu i smijati se naposljetku.
Shaun Fiddler je 2011. svojim kamionom udario u drvo, slomivši tako gotovo sve kosti na svom licu. Neophodna operacija mu je uklonila tkivo sa lica i desno oko. Nakon što je posjetio kliniku u Clevelandu, zamijenjeno mu je oko 70 posto lica. Još uvijek čeka nove operacije koje trebaju unaprijediti vid u njegovom lijevom oku.
Nisi imao mnogo izbora oko transplatacije, zar ne?
“Kada je došlo do toga da budem slijep, bez lica i gubljenje šanse za vid, nije mi ostalo puno opcija. Morao sam pokušati vratiti vid kako bi mogao vidjeti svoje unuke kako rastu.”
Kako se osjećaš zbog toga kako je sve ispalo?
“Sada je sve dobro. makar sam živ i spasio sam oko, lice mi je bukvalno trunulo. Ova operacija mi je jednostavno spasila život.”
Nedostaju li ti neke svakodnevne stvari.
“Vožnja motora. Najviše. To me ubija.”
Tvoja poruka ljudima pred odluku o transplataciji lica?
“Neće biti lako. Biće strašno. U obzir se jednostavno moraju uzeti pozitivne stvari, a one su tehnologija i napredak medicine.”
Kako si se nosio sa strahovima?
“Živiš sa tim, živiš kroz to. Nadaš se da ćeš vidjeti voljene, grliti unuke i odustajanje je ništa spram svega onoga što te čeka nakon svega. Disanje punim plućima.”
U pogrešnom rukovanju sa sačmaricom, Richard Norris se upucao 1997. godine. Imao je tek 22. godine i u operaciji koja je trajala trideset i šest sati, vratili su mu nos, usne, jezik, zube i vilicu.
Kako je bilo živjeti sa totalno deformisanim licem?
“Bilo je to teško vrijeme. Izađeš vani i ljudi bulje u tebe. Kažu ti veoma okrutne stvari, riječi koje te skrhaju. Došao sam do te faze u kojoj sam se kretao samo noću i išao samo na mjesta gdje sam znao da me niko neće povrijediti.”
Kako si se odlučio na transplataciju?
To nije bila prva opcija, čak ni druga – bila je to zadnja opcija. Nakon niza operacija, godinama, doktor mi je predložio opciju transplatiranja lica. Nakon razgovora sa rodbinom, nije bilo više “šta mislite”, nego “moram to učiniti”.
Poznaješ li svog donora?
“Odličan čovjek. Mislim, uistinu je to bio. Želio je biti policajac i imao je tragičnu nesreću. Ja sam sada prijatelj sa njegovim sestrama, sa njegovim roditeljima. Stvarno dobri ljudi. Ljudi mi kažu da sam heroj zbog toga što sam učinio, a ja im kažem da su donor i njegova porodica pravi junaci.”
Kada pogledaš u ogledalo, šta vidiš?
Sebe. Često i to da to nisam ja. Zato svaki dan gledam ogledalo i govorim da sam to ja. Nemam te krize identiteta na koje psiholozi ukazuju. Nemam taj problem. Ujedno mi je to podsjetnik na žrtvu porodice mladog čovjeka koji mi je na taj način ponovo vratio život.
