Mjesto golmana je u nogometu jedno od najtežih i najodgovornijih u svakoj ekipi. On je posljednja prepreka protivniku, a svaka njegova odbrana se smatra normalnom dok za svaki gol i on obično snosi odgovornost. Za velikog golmana, da bi to postao, kao i svakog nogometaša, potrebna su ispunjenja tri uslova: talenat, rad i malo sreće.
Ovo je priča o jednom vanserijskom talentu kome je ponekad falio samo ovaj treći uslov da postigne izuzetne rezultate. Riječ je o Damiru Zukiću, golmanu koji trenutno brani za ekipu Miričine koja se takmiči u II Ligi FBiH.
Karijera mu je išla uzlaznom putanjom. Započeo ju je u rodnom Srebreniku braneći za Gradinu – Ingram, te je iz nje došao u tada premijerligaša, Zvijezdu iz Gradačca.
Jedan od kurioziteta bila je utakmica između Zvijezde i Gradine kada se Zvijezda borila za ulazak u Premijer ligu. Utakmica je odigrana u Gradačcu 17.11.2007. godine, a Zvijezda je ubjedljivo grabila ka Premijer ligi sa jakom ekipom vrijednom poštovanja. Na golu slabe Gradine stajao je Damir Zukić. Rezultat je bio 7:0 za Zvijezdu, a najbolji igrač na terenu po ocjenama mnogih je bio gostujući golman i pored sedam primljenih golova jer je “skinuo” još desetak sigurnih zicera, te je pri kraju utakmice, zbog povrede, na nosilima iznesen sa terena.
U ekipi Zvijezde bio je dugo drugi golman iza sigurnog i iskusnog Elvisa Karića i pružila mu se šansa, zbog žutih kartona koje je imao Karić, da brani na utakmici u Sarajevu protiv tada prilično snažne ekipe Sarajeva.
Smatralo se da će tada Zvijezda doživjeti debakl jer je nedostajalo još nekoliko prvotimaca u ekipi. Sarajevo je povelo veoma brzo sa 1:0 preko Škore i to je nagovjestilo opravdane sumnje u težak poraz Zvijezde. Međutim, tada je na golu Zukić počeo da pravi čuda. Strijelci Sarajeva su se hvatali za glavu šta im je branio golman sa hiljadu ruku. Zvijezda je čak uspjela i da poravna, a Zukić je do kraja utakmice činio čuda na golu.
U 90. minuti jedan centaršut on hvata i želeći da degažira loptu, ona mu ispada i odlazi u mrežu. Tako od junaka utakmice postaje tragičar i uvijek mu je samo nedostatak to malo sreće falio u karijeri.
Branio je još za Tinju, Mramor, Bratstvo i sada Miričinu. Šest puta je sa ekipom iz nižeg ranga ulazio u viši, dva puta je osvajao Kup TK, sa kantonalnom reprezentacijom osvojio je državni Kup kantona. Mnogo puta je proglašavan igračem utakmice i najboljim golmanom lige u kojoj je nastupao jer je svuda pružao svoj maksimum i davao sve od sebe. Oženjen je i želi da i njegov sin nastavi njegovim stopama.
Tekst: Suad Krajnović
