Piše: Nejra Baltes
Selo Ljusina blizu Bosanke Krupe na sjeveru BiH dom je porodice Džajić.
Međutim, kada stignemo do kuće u kojoj žive, susreće nas samo starija žena, majka Edina Džajića. Ostatak porodice, roditelji i tri kćeri svi su na poslu – najstarija pazi na ovce, a mlađe prate roditelje, uče o radu na farmi i pomažu gdje mogu.
U sumrak, prvo krave izlaze iz polja, a Džajići, roditelji i dvije mlađe kćerke ih prate; samo nekoliko minuta kasnije, najstarija kći se sa ovcama vraća kući.
Vrijeme je da se životinje zatvore u staje, da se osigura da imaju vodu i da su spremne za noć.
Nakon brzog umivanja i pranja ruku, porodica je spremna za popodnevni odmor uz tradicionalnu bosansku kafu! Poslova koji se moraju obaviti u toku jednog dana je mnogo, ali znajući odakle dolazi njihova hrana, porodica je marljiva.
„Ako neko zna kako se koristi, krava je sve, imate mlijeko, sir, pavlaku, pa čak i meso. Naša djeca su odgajana na proizvodima koje dobijamo od krava “, kaže Edin.
Glava porodice Edin rođen je sa invaliditetom i dugo se borio da povrati funkciju u nogama i bude sposoban poljoprivrednik, koji opskrbljuje porodicu. Podvrgao se mnoštvu operativnih zahvata i fizikalnoj terapiji kako bi mogao hodati, obrađivati svoju zemlju i brinuti se o domaćim životinjama. Njegov put do oporavka bio je uspješan te se oženio i par je kasnije dobio troje djece, sve kćeri. Zajedno su živjeli skromnim životom, ali bili su zadovoljni.
20 godina nakon rata, Edin je maglovitog i rosnog jutra poveo ovce na ispašu na obližnjem polju, kada je aktivirao zaostalu minu, zadobivši višestruke povrede gornjeg dijela tijela, uključujući i pluća.
“Bilo je to zastrašujuće iskustvo, preklane ovce svuda oko mene, nisam ni primetio da sam i sam povrijeđen”, kaže Edin.
Govoreći o ovom danu, on je emotivan. Osjeća da je ono što se dogodilo nepravedno:
„Jesam li učinio nešto pogrešno da to zaslužim“, pita se Edin.
Nakon nesreće Edin je prebačen u najbližu bolnicu na sjeveru zemlje, u Bihać, gdje je adekvatno zbrinut. Prvi trenutak budnosti proveo je brinući hoće li uspjeti nastaviti raditi na farmi i osiguravati sredstva za život svoje porodice.
“Domaćim životinjama treba briga, nisu u stanju razumjeti kada ste bolesni ili imate neki drugi posao”, kaže Edin.
Edin se nakon izvjesnog vremena oporavio od ozljeda i od tada je u stanju ponovno se brinuti o farmi. Međutim, s količinom posla na farmi i svojim umanjenim mogućnostima, Edinu je potrebno što više alata, te je porodica veliki dio svoje ušteđevine potrošila za kupovinu malog traktora i kompatibilnih alata.
Nedavno je porodica Džajić dobila pomoć kroz projekt „Integrirana socio -ekonomska podrška žrtvama mina u BiH“ koji finansira Europska unija a provodi World Vision u partnerstvu s Organizacijom amputiraac UDAS-a. Cilj projekta je pružiti ekonomsku i socijalnu podršku za više od 200 žrtava mina i njihovih porodica u 11 minama ugroženih opština u BiH.
Porodica Džajić dobila je traktorski priključak koji će olakšati prikupljanje i utovar stajskog đubriva u procesu proizvodnje hrane za stoku. Porodica je u okviru svojih mogućnosti odlučna da svojoj djeci pruži najbolji početak, a ono u čemu je ova porodica dobra je uzgajanje organske hrane za svoje tri kćeri.
Iako se minski incident u kojem je strado Edin Džajić desio 2014. godine na području koji nije bilo obilježeno kao minski sumnjiva površina, još uvijek nije dobilo sudski epilog. Prema Centru za uklanjanje mina BiH, 25 godina poslije rata blizu 80.000 mina i eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata je rasuto širom Bosne i Hercegovine, ugrožavajući više od pola miliona građana.
