Već sedmicama traje svojevrstan klinč između VSTV-a, na čelu s njegovim živopisnim predsjednikom, i Parlamenta BiH, koji je formirao Privremenu istražnu komisiju, sa zadatkom da utvrdi stanje u našem pravosuđu, za koje se, stanje, zna da nije ružičasto – naprotiv! – ali i to da je njegova inficiranost politikom i političkim uticajem, najveća smetnja za efikasnost., ažurnost i nepristrasnost u radu, a to znači za pravdu i pravičnost.
SVIMA KOJI IMAJU problema sa probavnim sistemom, od početka je teško svarljivo ono što je već ustaljeno kao ušančena polemika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, s jedne, i Parlamenta BiH i mnogih analitičara stanja u našem pravosuđu, s druge strane. Polemika odavno traje, kraj joj se ne vidi, a osnivanje Privremene istražne komisije Predstavničkog doma državne skupštine i pokušaj da se u tome načini korak naprijed, zapeo je već u startu. Zapeo zato što je najprije prvi čovjek VSTV-a Milan Tegeltija, u javnosti najpoznatiji kao glavni junak svojevremeno raspaljene, pa uredno ugašene afere „Potkivanje“, a i cio VSTV zaključio (i zabranio sudijama i tužiocima) da Parlament BiH nema pravo istraživati stanje u ovom organu i u pravosuđu uopšte, jer VSTV, ispada tako, nikome ne odgovara i račun podnosi samo sam sebi.
Kad ne bi bilo toliko ozbiljno, ovo bi se moglo nazvati cinično smiješnim, čak mučnim. No, pošto je riječ o ozbiljnoj temi, s kojom se nije igrati, a još manje ismijavati i karikirati je, nikakvo iznenađenje nije bila reakcija onih koji su ozbiljni, upućeni i, pogotovo, dobronamjerni u vezi s onim što hitno valja činiti u liječenju našeg oboljelog pravosuđa. S te strane, odmah je, logično, stigla kontrateza: ne samo da su VSTV i pravosuđe podložni kontroli i ocjeni najvišeg zakonodavog tijela države, već je to i obavezno, potrebno i nužno. Ko misli drukčije, izaziva sumnju, najprije u samog sebe, a onda i u ono što je, vrlo vjerovatno, pozadina protivljenja skupštinskoj kontroli.
GLAVNU RIJEČ U OVOM verbalom, javnosti serviranom kličnu, vjerovatno po ovlaštenju VSTV-a ili po samoovlaštenju, ima rečeni Tegeltija. Gostujući na televizijama i javnosti se obilno predstavivši, pokazao je ono što i laicima izaziva čuđenje – nepoznavanje ili nerazumijevanje osnovnih načela državne vlasti i principa demokratije i neubjedljivu odbranu od političkog uticaja, usmjerenja i obojenosti. Za nevjerovanje je da prvi čovjek VSTV-a ne zna (pa ga na to ljubazno upozori Američka ambasada u BiH) za posljedice olako izrečene tvrdnje o tome da se sudijama i tužiocima zabranjuje saradnja sa parlamentom države i da je to podložno disciplinskoj odgovornosti. Ili, pak, da isti lik ne zna – ili je zaboravio ili pogrešno tumači – odedbu člana 1. stav 2. Zakona o VSTV-u (koji je donio Parlament BiH), koji kaže da je VSTV samostalni organ države BiH. To znači da ista ta država ima pravo kontrole tog organa, jer ga je osnovala, zakonom propisala i ima pravo tražiti da joj se podnese raport o radu.
Naravno, jasno je šta se iza svega krije. Pogotovo ako znamo kako je 2012. godine izvršen političko-kadrovski udar na VSTV, kako je prepakovan u vidu političke trgovine (potkusurivanja) s ondašnjim vrhom RS-a, uz ustupke i kontraustupke na drugim stranama. Zato i ne čudi količina drskosti, osjećaj nedodirljivosti i odbijanje kontrole. Ne čudi ni ono što je posebno van pameti – a što se godinama reflektuje na stanje u pravosuđu – da izbor sudija i tužilaca, vođenje kadrovske politike u pravosuđu i otpori njegovoj stvarnoj reformi („strukturalni dijalog“), imaju političko-stranačku aromu i uticaj i često se samo na to svode.
KADA SE U TAKVOJ KLIMI najzad neko sjeti da formira zvaničnu parlamentarnu komisiju, koja treba da zasuče rukave i utvrdi sva iščašenja, manjkavosti, slabosti, greške, a i po neku svinjariju u radu pravosuđa, najmanje iznenađuje otpor tom nastojanju, želji i potrebi. Jer, oni koji se opiru znaju da će to uroditi i nečim što se dugo skrivalo od javnosti, što je najbolje od nje sakriti, a što bi, ako se otkrije, moglo nekome o glavu da se razbije. Pri čemu problem nije samo u tome što će nekog u pravosuđu, u VSTV-u ili na nekom drugom mjestu, zaboljeti glava. Problem bi moglo biti to što bi napad glavobolje mogao dobiti i neko izvan pravosuđa, u politici i vlasti, neko čija produžena ruka i, nerijetko, smjerna sluškinja je dobar dio našeg pravosuđa.
A kad se i ako se to desi, onda ne samo da će biti jasno koliko je vrh pravosuđa, sa mnogim svojim polugama na nižim nivoima, u službi određne politike i odeđenih političkih lidera. Onda će se još bolje vidjeti da je zataškavanje nekih afera, gubljenje dosijea, nestajanje dokaza i koruptivno-kriminalno mešetarenje, nešto protiv čega pravosuđe nije pelcovano. Jer ga je VSTV uzeo pod svoje, ne želeći ničiju kontrolu i opirući se podnošenju računa za ono što radi, a pogotovo za ono što ne čini ili radi naopako.
