Na hrvatskim portalima osvanuo je tekst jednog čitaoca koji prikazuje stanje u Hrvatskoj, ali se i te kako može primijeniti i kod nas, a tiče se ekonomske situacije.
To naročito dolazi na vidjelo pred velike praznike, kao što je Uskrs.
Poruka je veoma čitana i izazvala je pravu lavinu komentara među našim komšijama. Zato je prenosimo u cjelosti.
Mjesto radnje: jedan veliki tržni centar u Zagrebu. Vrijeme radnje: dan pre Uskrsa, završetak prijepodnevne smjene u prodavnici. Stojim u nepreglednom redu na kasi, radnja je krcata ljudima koji obavljaju preduskršnji šoping. Poput većine njih i ja u svojoj korpi nosim šunku, jaja, koka kolu i nešto slatkiša.
Ispred mene stoji mlada djevojka, brineta, niža rastom i malo punije građe, ne bih joj dao više od 25 godina. Kako mi je prodavnica blizu kuće i odlazim tamo svaki dan, prepoznajem da se radi o jednoj od zaposlenih. Uvijek je u hodu, jurca s jedne na drugu stranu radnje, koliko sam primijetio, više od svojih koleginica – sad guraj paletu s gajbama piva, sad slaži nove proizvode na policu, zatim odjuri do brze kase i pomaži nestrpljivim kupcima, zatim skoči do info-pulta i slušaj bijesnu stariju gospođu koja vrši reklamaciju nekakvog miksera – i stiži sve to odjednom, bez stajanja, bez predaha – moraš.
Zagledam joj se u lice, na njemu se vidi umor. Ne onaj umor koji čovjek osjeća nakon odrađene smjene, nego onaj strašan umor iza kojeg se skrivaju naslage i naslage umora od svakodevno prekovremeno odrađenih sati, od konstantnog bola u leđima od dizanja teškog tereta, od psihičke tuposti kad ti uz sve to neki neuljudni kupac, kao šećer za kraj, probrunda kakvu psovku. Kosa joj je masna i neuredno svezana u punđu, oči su joj prazne i buše obližnji zid.
Spustim pogled na pokretnu traku i vidim odložena dva omanja pakovanja šunke, da šnite čokoladne torte u plastičnom pakovanju i litar nekog jeftinog vina, vjerovatno ne skupljeg od 30-ak kuna. Dolazi na red na blagajnu, za kojom su dve njene koleginice, jedna mlađa, druga starija, oko 40 godina i sveže ofarbana s nekom vrištećom frizurom. Po držanju i pričanju, vidi se da joj je nadređena.
Starija koleginica joj se obrati imenom i nonšalanto ispali: “O, Irena, pa šta ti tu imaš, šunkica, vince, kolači, to se sprema neko slavlje?”, kao da je suptilno zeza.
Djevojka, poluzainteresovano, vidno izmoždeno i iscrpljeno od posla, bez trunke života i energije u sebi, odgovara: “Šta ti je, pa meni je ovo ovdje nedosanjani san. Ovo me brat zamolio da mu kupim i on plaća, nemam ti ja para za tako nešto, draga. Ne sjećam se kad sam zadnji put okusila šunku ili pojela takav kolač. Nemam ni za frizuru mjesecima već, bilo bi divno da meni sve to neko plati.”
Starija koleginica nastavi da je blijedo i nezainteresovano gleda, posmatrajući kako trpa taj svoj nedosanjani san u plastičnu kesu i plaća novčanicom od, očito ne njenih, 200 kuna. Bez ijedne reči. U vazduhu ostaje neizrečeno sve.
Prećutno pomirenje “tako je to, šta se može, bolje nam sigurno neće ni biti”. Upecam joj još jednom pogled krajičkom oka, vidim joj u zjenicama jednu prigušenu suzu koju se svim snagama trudi da zarži da ne padne pred njenim koleginicama, pred nepoznatim kupcima. Možda je i jedna šnita torte za nju, možda će i okusiti malo te šunke ovog Uskrsa, ali nije imala tih jebenih, pa malo više od 100 kuna, da ih plati sama.
Nakon silnih odrađenih prekovremenih, subota, nedelja, praznika, ova cura pred kojom je tek čitav život, na kraju mjeseca nema ni 100 kuna da se počasti za Uskrs tim malim luksuzom. Nema ni za novu frizuru.
Jer, kako nekome ko ne radi za 2000 i nešto kuna mjesečno da objasnite da morate da brojite svaku lipu da bi do iduće plate imali za hljeb. Za isti onaj hljeb, kakvih joj na stotine prođu kroz ruke u jednom danu. A kamoli tek za komad torte, kojih na desetine dnevno podijeli kupcima s usiljenim smiješkom, maštajući kako bi bilo da može da pronađe tih 15 kuna viška o kojima ne treba da razmišlja, koje ne treba da prebrajava u svaku lipu, oko kojih ne mora da kalkuliše da li će joj biti neophodne da preživi mjesec – i potroši ih na taj jebeni komad torte. Koji bi joj, dok joj se topi u ustima, vjerovatno rastegnuo usne u onaj banalni, spontani dječiji osmijeh. I možda bi taj trenutak trajao samo nekoliko sekundi. Ali u njemu bi bila živa, bio bi samo njen.
Kada se djevojka pokupila, došao je moj red na kasu. Dok su mi sve ovem misliprolazile glavom, osjećao sam stid, gađenje i bijes. Ova djevojka, koja radi kao tri konja odjednom, nije imala za jedan uskršnji doručak. I to je država u kojoj živimo.
