Fabrika akumulatora u Potočarima, u neposrednoj blizini Memorijalnog centra, zgrada iz predratnog doba koju je koristio holandski bataljon UN-a kao svoje sjedište 1994. i 1995. godine, mjesto je gdje su Srebreničani jula 1995. mislili naći spas.
Nažalost, ono je većini njih postalo mjesto gdje su proživjeli posljednje trenutke života.
Ogromna baza, čija je površina 120.000 kvadratnih metara, mogla je primiti svu masu izbjeglica koja je iz pravca Srebrenice došla na kapiju. Međutim, Holanđani su u fabriku pustili da uđe nekih 5.000 do 6.000 ljudi, a ostalih oko 20.000 su ostali van baze.
Kada su srpske snage u Potočare došle iz dva pravca, potpuno su zatvorile krug oko fabrike, pomiješali su se sa masom i počela su ubijanja, odvajanja, maltretiranja…
U Fabrici danas i dalje stoje, kao jezivi spomenik dešavanjima iz 1995, grafiti UN-ovih vojnika. Na jednom od njih ispisano je „Đavolji bar“. Tu je i ona stravična najpoznatija poruka koju je ostavio jedan od vojnika koji su nas trebali štititi:
„No teeth…? A moustache…? Smel like shit…? Bosnian girl! (Nema zuba…? Brkata…? Smrdi na g*vno? Bosanska djevojka!)
Tu su i potresne fotografije nastale na iskopavanjima masovnih grobnica…
Da se više nikad, nikom, ne ponovi Srebrenica.
