Ovo je pismo napisala Nejla Demirović, kako je kazala, “učenica jedne od najboljih žena i učiteljica” Lejle Sadiković, koja je, podsjećamo, stradala u stravičnoj nesreće koja se dogodila prošlog petka vraćajući se sa Pala u Sarajevo.
Zajedno s Lejlom u automobilu koji se survao u provaliju na Darivi i završio u rijeci Miljacki, život su izgubile pedagog Merima Balkić i higijeničarka Mina Kadrić, uposlenice Osnovne škole “Kovačići”, te bivša direktorica te škole Almina Ćorović.
Pismo prenosimo u cjelosti.
“Dragoj mojoj učiteljici Lejli.
Lijepa moja, falite. Ne postoje riječi da se opišu moji osjećaji. Sjećam se prvog dana kad sam Vas ugledala, kada ste pristali biti druga majka 20-ak dječaka i djevojčica. Stajali ste tako važni i lijepi ispred nas u bež odijelu, crnim štiklama i držali korpu sa kolačima. Htjeli ste od prvog dana gledati osmijehe na našim licima…
Sjećam se svih onih igrica koje smo samo s Vama voljeli igrati.. Kočijaš, dan-noć, leti-leti… Bili ste uvijek vrijedni i nasmijani. Sve lijepo i važno za život sam naučila u najranijem dobu, od Vas. Za mnoge stvari ste mi bili uzor.
Zbog Vas sam htjela biti lijepa, htjela biti učiteljica kad “budem velika”. Voljela sam pjevati i svirati s Vama. Pa baš zbog Vas sam zavoljela harmoniku, kako ste je divno znali svirati, sa osjećajima i svom svojom ljubavlju ste to radili. Kao i sve ostalo, puno ljubavi pažnje i posvećenosti. Sve je bilo savršeno. Kada smo se rastajali od Vas, mali dječaci i djevojčice, svi smo plakali. A vi ste išli od jednog do drugog djeteta, milovali nas po glavicama, plakali s nama i govorili “viđat ćemo se mi još djeco”.
Baš tog tužnog 12. aprila sam završila srednju školu i kao i uvijek u životu za sve htjela sam se pohvaliti svojoj heroini i pozvati je i na svoju veliku maturu, da bude dio i tog važnog događaja. Ali par sati poslije sam čula riječi od kojih mi je duša prokrvarila “poginula ti je učiteljica Lejla”.
Sve je palo, sve se srušilo, cijeli svijet, pa i ja. Živim već tri dana u nevjerici. Legnem sa suzama, budim se sa suzama. Ali jutros, došli ste mi u san. Bila sam uvjerena da je to realnost, da ste živi i da je sve ovo do sada bilo noćna mora iz koje sam se konačno probudila. Zvali ste me na telefon, bili ste dobro i pozvali me kod Vas, na kafu. Krenula sam… I onda se, nažalost, probudila, shvatila pravu realnost i briznula u plač. Nadam se samo da ste mi kroz taj san htjeli reći da ste dobro i da ćemo se vidjeti na tom ljepšem mjestu.
S ljubavlju, Vaša svila.”
fokus.ba
