SvijetU fokusu

(VIDEO) Prijevod govora OPRAH WINFREY koji je PODIGAO SVIJET NA NOGE




 

Oprah Winfrey primila je  nagradu Cecil B. DeMille za životno postignuće na dodjeli Zlatnog Globusu a zatim održala govor koji će biti zapamćen. Upravo ovaj govor posvećen je ženama ko god bile,  šta god radile ali sa jasnom porukom o važnosti spoznaje da niti jedna od nas ne smije biti žrtvaa još manje šutjeti ukoliko joj se nešto poput toga desi. Ovaj govor digao je na noge i izazvao dugi aplauz a mi smo ga za vas preveli.

“Godine 1964. bila sam djevojčica koja je sjedila na podu od linoleuma u kući moje majke u Milvokiju, gledajući kako Anne Bancroft predstavlja Oskara za najboljeg glumca na 36. dodjeli Okcara. Otvorila je omotnicu i rekla pet riječi koje su doslovno napravile povijest: “Dobitnik je Sidney Poitier.”

Do pozornice je došao najelegantniji čovjek kojeg sam ikada vidjela. Sjećam se da je njegova kravata bila bijela, i naravno da je njegova koža bila crna, i nikad nisam vidjela crnca koji se tako slavi. Pokušala sam mnogo, mnogo, mnogo puta objasniti kako to trenutak poput tog, znači za malu djevojčicu, djevojčicu koja gleda s jeftinijih sjedala dok moja mama ulazi na vrata umorna “do kosti” od čišćenja kuća drugih ljudi. Ali sve što mogu učiniti je citirati i reći da objašnjenje u Sidneyjevom nastupu u “Lilies of the Field”: “Amen, amen. Amen, amen. ”

Godine 1982. Sidney je dobila nagradu Cecil B. DeMille ovdje na Zlatnom globusu, i nije kraj na meni, da u ovom trenutku postoje neke djevojčice koje promatraju kada sam postala prva crna žena koja je dobila tu istu nagradu.

To je čast – to je čast i privilegija je dijeliti večer sa svima njima, ali i s nevjerojatnim muškarcima i ženama koji su me nadahnuli, koji me izazivaju, koji su me podržavali i omogućili moj put do ove faze. Dennis Swanson, koji mi je pružio šansu za “AM Chicago”. Quincy Jones, koji me je vidio u emisiji i rekao Stevenu Spielbergu: “Da, ona je Sofija u” Color Purple “.” Gayle, koja je bila definicija što znači prava prijateljica, i Stedman, koji je bio moja stijena.

Želim zahvaliti “Holywood Foreign Press Association”, jer svi znamo da su mediji danas pod “opsadom”. No, također znamo da je nezasita predanost otkrivanju apsolutne istine koja nas drži od slijepog osvrtanja na korupciju i nepravdu, na tirana i žrtve te tajne i laži. Želim reći da cijenim novinare više nego ikada prije, dok pokušavamo navigirati ovim složenim vremenima, što me dovodi do ovoga.

Ono što znam sigurno je da govorenje vaše istine najmoćniji alat koji svi imamo. Posebno sam ponosna i inspirisana svim ženama koje su se osjećale dovoljno jakima i dovoljno osnaženima da govore i podijele svoje lične priče. Svaka od nas u ovoj sobi slavi se zbog priča koje mi kažemo, a ove smo godine postali priča.  Ali to nije samo priča koja utječe na industriju zabave. To je ono što nadilazi svaku kulturu, geografiju, rase, religiju, politiku ili radno mjesto.

Zato želim večeras izraziti zahvalnost svim ženama koje su podnijele dugogodišnje zlostavljanje i napade jer su, poput moje majke, imale djecu za hraniti i račune za plaćanje i snove za hvatanje. To su žene čija imena nikad nećemo znati. Oni su domaćice i poljoprivredne radnice. One rade u tvornicama i rade u restoranima i one su u akademskoj zajednici, inženjeringu, medicini i znanosti. One su dio svijeta tehnologije i u politici i poslovanju. One su naše sportašice na Olimpijadi i one su naše vojnikinje u vojsci.

A tu je i netko drugi: Recy Taylor, ime koje znam i mislim da bi i vi trebali znati. Godine 1944. Recy Taylor je bila mlada supruga i majka. Upravo se vraćala kući iz crkvene službe koju je pohađala u Abbevilleu u Alabami, kada je oteta od strane šest naoružanih bijelaca, silovana i ostavljena zavezanih očiju pored ceste koja vode od crkve do njene kuće. Prijetili su joj da će je ubiti ako ikada nekome kaže. Priča je prijavljena NAACP-u, gdje je mlada radnica po imenu Rosa Parks postala vodeći istražitelj na njenom slučaju, i zajedno su tražili pravdu. Ali pravda nije bila opcija u doba Jim Crow. Ljudi koji su je pokušali uništiti nikada nisu progonjeni.

Recy Taylor umrla je prije 10 dana, samo stidljiva od svog 98. rođendana. Živjela je kao što smo svi živjeli – previše godina u kulturi koju su razbili brutalno moćni muškarci. I predugo, žene se nisu čule niti im se vjerovalo, ukoliko su se usudile govoriti istinu moći ​​tih ljudi.

Ali njihovo vrijeme je završeno. Njihovo vrijeme je završeno. Njihovo vrijeme je završeno.

Priča mora biti ispričana.

I samo se nadam – samo se nadam da je Recy Taylor umrla, znajući da njena istina, poput istine toliko drugih žena koje su bile mučene u tim godinama, a čak i sada mučene, ide marširajući. Bilo je negdje u srcu Rose Parks gotovo 11 godina kasnije, kada je odlučila ostati na tom autobusa u Montgomeryju, a ovdje je i sa svakom ženom koja odabere reći: “I ja”. I svakim muškarcem, svakim muškarcem koji odabere slušati.

U svojoj karijeri, ono što sam uvijek pokušavala učiniti najbolje, bilo na televiziji ili filmu, jest nešto reći o tome kako se muškarci i žene stvarno ponašaju. Da kažemo kako doživljavamo sramotu, kako volimo i kako se razbjesnimo, kako propadamo, kako se povlačimo, ustrajemo i kako nadvladavamo. I intervjuisala  sam i prikazivala ljude koji su izdržali neke od najružnijih stvari koje vam život može baciti, ali čini se da je jedna jedna vrijednost svih njih sposobnost održavanja nade za svjetlijim jutrom, čak i za vrijeme naših najmračnijih noći.

Zato želim da sve djevojke koje ovo gledaju znaju da je novi dan na horizontu! A kada taj novi dan konačno svane, to će biti zbog mnogo veličanstvenih žena, od kojih su mnoge upravo ovdje u ovoj sobi, ali i  neki zaista fenomenalni ljudi, snažno se boreći kako bi bili sigurni da postanu vođe koji nas vode na vrijeme kada nitko nikada ne mora reći “I Ja” ponovo.  Hvala vam.”

https://www.youtube.com/watch?v=fN5HV79_8B8

Izvor i prijevod: Ženski.ba



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button