Online i učionica, pitanje je na koje smo najzad, dvije sedmice prije početka školske godine u Sarajevskom kantonu, dobili odgovor: i jedno i drugo, piše Školegijum.
“A pitali smo se svi koji smo roditelji školske djece, ili članovi njihovih domaćinstava i porodica, ili smo zaposleni u školama, ili smo đaci, ili nam je naprosto ta tema – obrazovanje – važna u životu. Jer se reflektuje na sve druge oblasti, dugoročno, i nepovratno”, navodi se u tekstu Školegijuma.
Odgovor Ministarstva, na četiri strane, očekivano je površna i neznalačka improvizacija, što nikoga nije iznenadilo.
“Onaj ko ga je sročio ni sam ne bi umio odgovoriti na niz potpitanja; npr. zašto je broj učenika u učionici ograničen na 15, ili zašto je dužina časa skraćena na 30 minuta, ili kako je to zamišljeno da učiteljica u okviru svoje 40-časovne radne sedmice priprema i jedan i drugi oblik nastave (drugi za đake čiji roditelji izjave da ne žele djecu slati u školu)”, piše Školegijum.
Listi bi se mogla dodati i pitanja ko je autor “Metodologije realizacije ‘online’ nastave u Kantonu Sarajevu”, “Smjernica za praćenje i vrednovanje i ocjenjivanje učenika tokom ‘online’ nastave” i “Smjernica za izradu digitalnog obrazovnog sadržaja za osnovne i srednje škole”, zašto još nisu objavljene i dostavljene školama.
Ministarstvo je svojim rješenjem (i online i učionica) prividno izašlo u susret objema suprotstavljenim stranama: i onima koji s iskustvom ljetovanja u Neumu ili Ulcinju ne vide učionice kao opasna mjesta, i onima koji razuman oprez povremeno brkaju s histerijom.
U suštini, teret odgovornosti ponovo je prebacilo sa kancelarija na zbornice, odnoseći se prema njima kao prema mliječnim farmama s automatizovanom mužom.
