Stravično ubistvo koje je potreslo bivšu Jugoslaviju desilo se ‘85. godine nadomak Hadžića, kada je Junuz Kečo u naletu bolesne ljubomore usmrtio suprugu nožem, nakog čega se godinu dana skrivao po okolnim šumama.
Nevjerovatna životna priča Junuza Keče, koji je u selu Gornja Bioča u Općini Hadžići 21.3.1985. godine počinio zločin iz bolesne ljubomore, pretočena je film “Kuduz“ (1989.), koji je prije tačno 30 godina režirao Ademir Kenović. Bećir Kuduz je bilo filmsko ime svirepog ubice mekog srca, koji je sa sedam uboda nožem brutalno iskasapio jetru i pluća svoje supruge Raseme Fazlibašić, slomivši joj tri rebra i poslavši je u smrt. Riječ kuduz na turskom jeziku znači bjesnilo i ta bi riječ najbolje objasnila situaciju koja se dogodila u kući Raseminog rođaka kojeg je iste večeri oko 19 sati Kečo također ubo nožem, gdje je Rasema boravila nakon razvoda od Junuza.
Kuduza je igrao glumac Slobodan Ćustić, rođen u okolici Dervente, kojeg pamtimo i kao “Đuku Begovića“ i po nizu uloga ostvarenih u naslovima srbijasnke kinematografije (“Prokleta je Amerika“, „Do koske“…). Scenarij Sidrana i Kenovića jednostavnom naracijom slijedio je tok događaja koji su pratili Kuduzov izlazak iz zatvora, gdje je “ležao“ zbog povrjeđivanja policajca. Po izlasku na slobodu, Kuduz se zaljubljuje u slobodoumnu Bademu, koja se želi prekvalifikovati u konobaricu. Kuduz, s druge strane, također nema nekih velikih ambicija, pa želi voditi građevinske poslove i živjeti mirno u krugu porodice, koju je zasnovao ne mareći za činjenicu da je Badema prije njega imala pet brakova a buran život joj nije ostavio prostora da sazna ko je otac njezine kćeri Amele. Badema počinje vezu sa šarmantnim Alijom Gorom, zbog koje će joj Kuduz u naletu ljubomore oduzeti život.
Film je čin ubistva pokazao kao Kuduzov ulazak u kamp kućicu i kratko komešanje, iako je stvarnost ostavila puno brutalnije činjenice, pa i fotografije. Policija je Rasemu zatekla u zakljačanoj sobi, na podu pored kreveta, a ispod nje je bila deka natopljena krvlju. Te noći policija je u Raseminoj tašni našla i dokument o razvodu od Keče. Rasema Fazlibašić, odnosno Badema Kuduz, bila je žena za koju je Kečo rekao da je “volio više nego sebe“, a ambivalentnost njegove ličnosti najbolje je pokazana preko istovremene brutalnosti i nevjerovatne ljubavi koju je Kečo razvio prema Raseminoj kćeri Saneli. U filmu se djevojčica zvala Amela a igrala ju je Ivan Legin, koja u našem sjećanju živi i po simpatičnom stihu “Ja se zovem Ivana a tata me zove zlato“ iz pjesme “Čaje Šukarije” Zdravka Čolića.
Upravo je djevojčica Sanela Fazlibašić doprinijela da život pokaže kako priča veće priče od fikcije, pa je sudbina prerasla filmsku verziju Kečine osobne tragedije, koja se dogodila par godina nakon filma. Naime, s početkom rata u Bosni devedesetih, Kečo je pobjegao iz zatvora u Foči i živio je sa svojom pokćerkom, čijoj je majci oduzeo život. U avgustu 1993. godine Sanela, tada četrnaestogodišnjakinja, i pedesetogodišnji Kečo su poginuli od snajperskog metka u selu Gojkovac nadomak Lepenice. Oboje su imali prostrijelne rane u predjelu glave, a nikada do kraja nisu rasvijetljene okolnosti njihove smrti i pored verzije o snajperisti HVO-a, postoje i navodi da se tu radilo o klasičnoj sačekuši iz nepoznatih razloga. Pronađeni su mrtvi na livadi, držali su se za ruke, a sahranjeni su na groblju “Mokrine“ jedno pored drugog.
“A more l’ se, bolan, sanjat’ ono čega nema?“ riječi su koje Abdulah Sidran, kao glumac debitant govori na početku filma “Kuduz“, stojeći pored pruge u uniformi uposlenika željeznice. Upravo su to bile riječi koje je Junuz Kečo izgovorio Ademiru Kenoviću i Sidranu prilikom njihove posjete Keči u zatvoru u Foči 11. 7. 1988. godine. Zatvorski psiholozi su u Kečin dosije zapisali da je, jednom rječju, debil. Iako je na telopu, kojim film završava, pisalo da će Junuz Kečo izaći iz zatvora 2001. godine, sudbina se gorko poigrala životima glavnih protagonista. Junuz Kečo je bio prva osoba koja je u zatvoru u Foči pogledala film “Kuduz“. Tom prilikom je rekao da mu je želja da što više ljudi vidi film, jer su u njemu razlozi zbog kojih je počinio užasno ubistvo iako je volio svoju suprugu. O sebi je tada u trećem licu rekao kako “Kuduz nije kriv“.
Nastao je u produkciji Bosna filma, a nagrađen je Zlatnom arenom za scenarij u Puli, gdje je i Snežana Bogdanović dobila Arenu za ulogu nezaboravne zavodnice Badema. Bogdanović je bila gošća posljednjeg SFF-a gdje je boravila u sklopu aktivnosti vezanih za film Ines Tanović “Sin“, zajedno sa svojim suprugom Uliksom Fehmiu. Muziku za film “Kuduz“ je radio Goran Bregović a na početku filma se čuje nezaboravni hit “Žute dunje“ u izvođenju Indexa. Kostimografiju potpisuje Sanja Džeba, koja je Kuduza i Bademu „ogrnula“ u šarmantne osamdesete i trendove koji su tada nametali rol kragne i jeans hlače specifičnog kroja, što je direktno suprotstavljeno učmaloj i blatnjavoj sredini.
U filmu se pojavljuju glumačka imena koja su zadužila (ex)jugoslovensku kinematografiju, među kojima su Boro Stjepanović, Mustafa Nadarević, Saša Petrović, Haris Burina, Amina Begović… a poseban talenat pokazao je tada tek svršeni student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Branko Đurić, koji je igrao Bademinog ljubavnika i daljeg rođaka, općinskog uposlenika koji joj je obećavao brak i sticanje školske spreme u Kiseljaku. Branko Đurić je igrao lik Atifa Buže, zbog kojeg je nastradala Rasema/Badema. Kečo je Bužu upucao dva puta, ali je uspio preživjeti. Kečo je uhvaćen u Budvi 1986. godine.
Udario ga Salemov babo daljinskim
Od filma “Kuduz“ prošlo je 30 godina, a ispiti se još uvijek najlakše polažu i diplome stiču u Kiseljaku. Magla i smog su i dalje iste boje, pa se Bademe i Kuduza uvijek sjetimo u ovim zimskim danima, kada hodamo po bljuzgavici. Za poslom se išlo u Njemačku, a kafana je razbijala učmali život sarajevskog predgrađa. Živjelo se teško i sve je bilo manje više isto. S jednom razlikom. Bosanskohercegovačka televizija danas nikada ne bi mogla proizvesti film kakav je “Kuduz“. Devastirana unutarnjim slabostima “kiseljačkih“ i inih školaraca, zanemarena od vlasti i gledatelja koji na ekranu sve manje vide razloge za plaćanje 7 i nešto konvertibillnih maraka, danas više ne pokazuje ni naznake nekadašnjeg produkcijskog betonskog diva s Alipašinog polja.
Junuz Kečo (Žeželevo 1943. – Gojkovac 1993.)
