Kad se pojavio u kinima, krajem 1976., “Network” Sydneyja Lumeta prema briljantnom scenariju Paddyja Chayefskog, predstavljen je kao izvanredan i odlično napisan film, ali u isto vrijeme mnogi su ga doživjeli kao pomalo nategnutu i neuvjerljivu satiru.
I Lumet i Chayefsky karijere su započeli pedesetih i bili su uvjereni da se industrija nepovratno zakotrljala u pogrešnom smjeru, a ova crna komedija bila je svojevrsni protest protiv takvog trenda
“Network” je doživio trijumf, osvojio četiri Oscara, nominiran je za još dva, a i dan danas smatraju ga jednim od najboljih filmova u povijesti. Prije deset godina WGA (Writers Guild of America) scenarij je uvrstio na listu 10 najboljih u povijesti kinematografije, a prošle godine, BBC ga je uvrstio na 73. mjesto liste najboljih američkih filmova.
Savršeno pretjeran ili savršeno precizan?
Nicholas Barber u svom se osvrtu za BBC osvrnuo na to je li film uistinu “savršeno pretjeran” kao što se vjerovalo 1976. U to vrijeme svi su bili šokirani ovim neoptimističnim pogledom na drske i neodgovorne medije. No, ono što najviše iznenađuje jest koliko je “Network” neusporedivo relevantniji danas nego ikad prije. Više nije šokantan. Štoviše, toliko je precizno predvidio ono što se događa posljednjih dvadesetak godina da je to pomalo zastrašujuće. Čak i u trenucima “najnategnutije” satire, pogađa “u sridu”.
Ako niste upoznati s filmom, radnja prati Howarda Bealea (kojeg je savršeno utjelovio Peter Finch koji je preminuo nedugo nakon snimanja), iskusnog voditelja kojem zbog pada gledanosti uručuju otkaz. Tijekom posljednjeg pojavljivanja pred kamerama, Beale obznani da će počiniti samoubojstvo, ali nezainteresirani producenti to ni ne primjećuju jer su zaokupljeni ćaskanjem. Ipak, zaključuje da se neće ubiti već reći sve ono što mu je na pameti. Gledatelji su oduševljeni, gledanost raste, a TV postaja odlučuje kapitalizirati njegovu novonastalu slavu i potiču ga da nastavi “propovijedati”.
Predsjednik informativnog programa Max Schumacher (William Holden) zgrožen je činjenicom da se Bealeov psihičko slom eksploatira zbog gledanosti dok producentica Diana Christiansen (Faye Dunaway) smatra da Beale nije koherentan ni stabilan, ali da savršeno artikulira bijes masa.
“Ne postoje nacije”
“Nakon što sam ga pogledao četvrt stoljeća kasnije, djeluje kao proročanstvo. Kad je Chayefsky stvorio Howarda Beale, pitate se kako je mogao predvidjeti Jerryja Springera, Howarda Sterna i WWF”, napisao je 2000. legendarni Roger Ebert u osvrtu za Chicago Sun-Times. No, danas se možemo zapitati kako je mogao predvidjeti ponekad neopisivo sumanute političare koji baš poput Bealea, artikuliraju nezadovoljstvo masa kako bi skupili glasove.
No, to je tek dio priče. Nakon što Howard pred kamerama izjavi da bi američke kompanije trebale biti u vlasništvu Amerikanaca, u svoj ga ured poziva vlasnik televizijske stanice Arthur Jensen (Ned Beatty) koji mu održi “propovijed” o globalnom kapitalizmu: “Ti si starac koji još uvijek živi u vremenima nacija i naroda. Ne postoje nacije. Ne postoje narodi. Postoji samo IBM, ITT, AT&T, DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su nacije svijeta u kojem danas živimo. Svijet je samo skup korporacija koje nesmiljeno određuju nepromjenjivi lokalni propisi biznisa”.
Čini li vam se ovo kao pretjerivanje? Upravo suprotno. U 2016. jedino što možete reći jest: “Tužno, ali istinito”.
Tračak optimizma
I to i dalje nije sve. Postoji paralelna priča koja je mnogima promakla u moru daleko većih tema.
Naime, Diana odlučuje producirati hit dodatak jesenskoj shemi – “The Mao Tse-Tung Hour”, seriju koja se emitira na tjednoj bazi i u kojoj pratimo dogodovštine stvarnih članova revolucionarne grupe Ecumenical Liberation Army. Ukratko, Diana je izumila moderne reality showove.
Ideja joj pada na pamet nakon što pogleda crno-bijelu snimku u kojoj članovi ELA-e pljačkaju banku. Isprva je oduševljena: “Želiš mi reći da su to sami snimili dok su pljačkali banku?” Njezino čuđenje danas ne bi imalo smisla jer svi teroristi snimaju svoja nedjela i nema televizije koja te snimke ne bi prikazala. I dok je Diana u “Networku” prikazana kao bezdušna zavodnica bez skrupula kojom upravlja samo bolesna ambicija, danas je možemo gledati samo kao ženu ispred svog vremena.
Mnogo je toga u posljednjih 40 godina od “pretjeranog” došlo do “uobičajenog”.
U današnje vrijeme ona je heroina. Jest da su neki njezini postupci i dalje moralno upitni, ali nađite osobu koja u današnje vrijeme neće eksploatirati nečiju slabost zbog gledanosti. Pa Hrvati masovno uživaju u “Ljubavi na selu”, “Mijenjam ženu” i “Big Brotheru” čiji producenti rade upravo to. Diana je lijepa, snažna, iskrena, samosvjesna, otvoreno govori o seksualnosti i vođena je ljubavi prema svom poslu koji obavlja bez greške.
I dok je mnogo toga u “Networku” depresivan prikaz transformacije medija nagore, slučaj Diane koja je na trenutke inovativna i u program pokušava progurati kontrakulturni i anti-establišment sadržaj dok se u isto vrijeme bori protiv starih seksista koji joj stoje na putu, dokaz je da u svemu postoji i tračak optimizma. Iako se Lumet i Chayefsky s tim vjerojatno ne bi složili.
