Emir Hadžihafizbegović, dramski umjetnik i direktor Kamernog teatra 55, uputio je otvoreno pismo predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.
Poštovani predsjedavajući predsjedništva, gospodine Milorade Dodik. Jučer je u Tuzli u 73-oj godini umrla i preselila na bolji svijet, Hatidža Salaharević. Obzirom da vama to ime vjerovatno ne izaziva nikakvu asocijaciju, kao ni ime njenog mučki ubijenog sina Edina i isto tako hladnokrvno likvidiranog muža Muhameda u logoru za likvidaciju i ubijanje Bošnjaka “Sušica”, u gradu Vlasenici u Republici Srpskoj, obraćam vam se ovim otvorenim pismom.
Dakle, gospodine Dodik, obzirom da vi gajite kult prema jednom sportu, a ime mu je košarka, Edin Salaharević, sin Hatidžin, bio je najbolji i najperspektivniji ex jugoslovenski košarkaš sa 19 godina. Igrao je tada za Sloboda Ditu, i neposredno pred likvidaciju u Vlasenici, sa juniorskom ekipom Sloboda Dite osvojio juniorsko prvenstvo Jugoslavije. Tada su sa Edinom Salaharevićem zajedno u ekipi Sloboda Dite igrali i Damir Mulaomerović, Asim Paščanović, Vlado Vukičević i Aner Džafić, i u finalu za najbolju juniorsku ekipu Jugoslavije pobijedili su košarkaški klub Užice iz Titovog Užica, koji je predvodio legendarni Mire Radošević. Svi košarkaški stručnjaci tadašnje Jugoslavije, kao i njegov trener Boro Đaković, bili su jedinstveni u stavu da je Salaharević predodređen za NBA ligu, što je rezultiralo time da je neposredno nakon finala dobio poziv da igra za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije.
- marta 1992. godine, tri dana poslije finalne utakmice, Edin Salaharević se iz Tuzle uputio prema Vlasenici da zajedno sa svojom porodicom proslavi Bajram. Na krvavi Bajram Edin Salaharević uhapšen je od strane paravojne jedinice ‘Mićini specijalci’ i sve do septembra, zajedno sa svojom majkom, ocem i bratom Nedimom, bio u zatočeništvu. Zatočeništvo je bilo monstruozno. Zabrana kretanja po gradu, neizlazak iz kuće, i svakodnevno maltretiranje porodice Salaharević, kao, naravno, i svih bošnjačkih porodica u Vlasenici. Sada, gospodine predsjedavajući Predsjedništva BiH, dolazi najsvirepiji dio ove priče. Mićini specijalci odvode nasilno u logor 19-godišnjeg najboljeg juniorskog jugoslovenskog košarkaša, zajedno sa ocem Muhamedom. Majku Hatidžu, Allah rahmetile joj duši, i Nedima, koji je tad imao 12 godina, zajedno sa još jednom grupom, preko minskog polja puštaju put Kladnja. Rastavljanje majke i sina, od strane Predraga Bastaha, jedno od drugog, moći ćete, gospodine Predsjedniče, vidjeti u ispovijesti majke Hatidže u dokumentarnom filmu „Kuće koje plaču“, koji dvije godine pripremam zajedno sa Sašom Lugonjićem, sportskim novinarom Nove TV iz Zagreba. Mićini specijalaci, sastavljeni od domicilnih vlaseničana, jako su dobro poznavali Edina Salaharevića. Usput, oni su i obezbjeđivali logor Sušicu. Nakon zatvaranja u logor počinje svakodnevno iživljavanje nad devetnaestogodišnjim dječakom. Svaki dan su ga tukli, tjerali da ubacuje ‘trice’ sa nekom krpenjačom u improvizirani koš, i kad bi Salaharević fulao, slijedilo bi žestoko premlaćivanje. Da skratim priču, a cijelu ćete, kako već rekoh, moći pogledati u filmu „Kuće koje plaču“, Edin Salaharević, zajedno sa svojim ocem, mučki je ubijen i tijelo mu je razvučeno u nekoliko grobnica. Kosti Edina Salaharevića pronađene su 2009. godine, a kosti oca Muhameda prije nepunih pola godine.
Dolazimo sad, poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH, gospodine Dodik, do onog dijela pisma gdje se normalnom čovjeku krv ledi u žilama. Vođa ‘Mićinih specijalaca’, Mićo Kraljević, vaš partijski kolega i pripadnik SNSD-a, je danas načelnih opštine Vlasenica. Tužba podignuta protiv njega, za zločin protiv čovječnosti, miruje u ladicama Tužilaštva BiH. Tu spodobu htjeli smo snimiti za potrebe filma o Edinu Salahareviću, i naravno, danima je izbjegavao susret sa mnom, sa Sašom i sa ekipom filma. Deset dana smo čekali dozvolu da uđemo u osnovnu školu u koju je išao Salaharević, i nismo je dobili. A Kraljević je za vrijeme našeg boravka u Vlasenici pobjegao glavom bez obzira. Poznata je vaša podrška, gospodine Predsjedniče, Mići Kraljeviću, naredbodavcu mnogih likvidacija po Vlasenici, pa sasvim izvjesno i Edinove i Muhamedove. Još dvojica jahača Apokalipse, braća Stanić, Milenko i Radenko, također su na slobodi, a poznato je da su i oni bili gospodari života i smrti u Vlasenici, kao i Vaso Čeliković, i ini drugi koji su učestvovali u zločinu protiv čovječnosti.
Ako ne vjerujete jednom umjetniku Bošnjaku, pozovite u svoju predsjedničku kancelariju srpsku heroinu iz Vlasenice, Vukosavu Klanco, Srpkinju koja nije htjela da bude zaštićeni svjedok, i koja je glasno progovorila o ratnom zločinu koji je, od strane Srba izvršen u Vlasenici. Ovdje se osobno ispravljam. Ne od strane Srba, nego od strane ljudi koji ne pripadaju ljudskoj vrsti, niti jednoj naciji. Vukosava Klanco, čiji je suprug Mujo ubijen, bila je svjedok na suđenju Predragu Bastahu, koji je osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora. Ništa drugačiji od Bastaha i Dragana Nikolića Jenkija nije bio vaš partijski drug Mićo Kraljević. Vukosava Klanco je moralni svjetionik, i nisam mogao a da tu veliku ženu ne spomenem u ovom pismu.
Gospodine Dodik, obzirom da ste kod ozbiljnih ljudi već odavno determinirani kao prodavač magle, i čovjek koji stav mijenja po potrebi svog ličnog interesa, obraćam vam se ovim otvorenim pismom da svojim autoritetom podstaknete Tužilaštvo BiH da procesuira Miću Kraljevića, a otvori istragu protiv braće Stanić. Vaša blagoglagoljiva podrška Jusufu Nurkiću da što prije ozdravi nakon teške povrede u Americi jeste podcjenjivanje inteligencije zrelih ljudi, jer Jusuf Nurkić, osim što je velika sportska zvijezda, i Bošnjak koji na NBA parket izlazi sa cvijetom Srebrenice ogrnut zastavom sa ljiljanima, vrlo dobro poznaje karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu i zna i osjeća veliku empatiju prema svim nevinim žrtvama. Vaša podrška Nurkiću koja stiže paralelno sa vašim negiranjem genocida, podrškom ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću, zabranom bosanskog jezika u RS, izjavama da je RS zapadna Srbija, izjavama da ste spremni za 24 sata staviti naoružane specijalce na granice RS-a, izjava da Bosna i Hercegovina nije država, da je Sarajevo Teheran u koji ne volite doći, nepoštivanje bosanskohercegovačke zastave, neangažiranje vaše policije da spriječe brutalne napade na Bošnjake u RS, sramni ‘dil’ sa Čovićem i davanje podrške trećem entitetu, samo su dio vašeg grmaljskog spinovanja i bacanja prašine u oči naivnim Bošnjacima. Na svu sreću naivnih Bošnjaka je sve manje i manje.
Gospodine Dodik, pitam vas sada kao oca i djeda, pitam vas kao običnog čovjeka i građanina Bosne i Hercegovine, možete li zaista zaspati a znati da je vaš partijski sljedbenik i načelnik opštine Vlasenica ozbiljan ratni zločinac? Možete li zamisliti da je neko od vaše supruge Snježane razdvajao vašeg sina Igora kad je imao devetnaest godina, da vam je sin od strane nekog zločinca mučki likvidiran, i da ste to razdvajanje majke od sina sa strane gledali vi i vaša kćerka Gorica? Meditirajte o tome, gospodine Dodik. Ne zadesilo nikad nikoga ono što je doživjela porodica Salaharević. Meditirajte i probajte resetovati u sebi najelementarnije ljudske vrijednosti. Ne želim vam, nedaj Bože, ništa ružno u životu, gospodine Dodik, ali pitam se kao civiliziran čovjek, dokle ide ta vaša blasfemija, dokle mislite ponižavati ne samo Bošnjake, nego sve misleće čestite ljude, pripadnike svih naroda i konfesija u Bosni i Hercegovini? Svaki put, gospodine Dodik, u vremenu koje je pred vama, kad se rukujete sa Mićom Kraljevićem, dio prolivene krvi Edina Salaharevića i njegovog oca Muhameda, kao i hiljade nevino ubijenih Bošnjaka u Vlasenici ostaje i na vašim rukama. Ljudski život je kratak, i uvijek imamo izbor. Da sa ovog svijeta odemo kao insani, ili kao neljudi. Pred vama je izbor, gospodine Dodik. Ili ćete promijeniti narativ, i u očima svojih najbližih, dakle svoje porodice i građana čiji ste Predsjednik, ponovo biti čovjek, ili ćete na ropotarnicu historije otići kao smetljar i nesorta. Mićo Kraljević je ona referentna tačka na kojoj ću ja osobno donijeti sud o vama. Ostavite li tu hijenu i dalje na mjestu načelnika i ne zatražite li od državnog tužilaštva da iz ladice izvuče podignutu optužnicu protiv tog monstruma, vi ste, zaista, loš čovjek, loš otac, loš sin, loš djed i nikakav Predsjednik. Završavam ovo pismo informacijom, gospodine Dodik, da će dženaza rahmetli Hatidže Salaharević biti obavljena u Vlasenici u četvrtak u 16 sati i da će majka biti ukopana kraj svog sina Edina. Za nepunih desetak dana kosti Muhameda Salaharevića, Edinovog oca i Hatidžinog supruga, bit će položene u treći mezar. Njih troje bit će jedno do drugog, kad nisu mogli za života, onda bar u smrti. Sin Nedim ostao je bez majke, oca i brata. I nije jedini. Koliko je samo Edina, Muhameda i Hatidža netragom nestalo, izbrisano silom i kamom, nikada nećemo tačno znati. Koliko je to samo dobrih i predanih roditelja, nevine i talentirane djece istrgnuto sa ovoga svijeta, možemo samo s tugom nagađati. I možemo ih se sjećati. I možemo, i moramo, za njih tražiti pravdu. Ne osvetu, jer osveta je Božje djelovanje, nego pravdu. Pravdu koju nisu doživjeli dok su bili živi, ali koju im mi možemo podariti, ako u nama ima i tračka ljudskosti.
Gospodine Dodik, negdje u Predsjedništvu, ili u kući, imate ogledalo. Stanite ispred njega i suočite se sami sa sobom. Kakav ćete razgovor obaviti sa onim preko puta, u ogledalu, do vas je.
Emir Hadžihafizbegović,
Dramski umjetnik i direktor Kamernog teatra 55
