Kada uđete u fitness dvoranu koju već četvrt stoljeća vodi Miljenko Rak, posljednjih godina zajedno sa sinovima Igorom i Filipom, vrlo brzo dobijete osjećaj da je to mjesto posebne vrijednosti. Naime, fotografije na zidu koje govore tko je sve dolazio kod Miljca (Modrić, Lovren, Ivanišević, Majoli, Giriček, Balić, Lacković…) ostavit će dojam svojevrsnog “Hall of Famea” hrvatskog sporta.
Za internacionalni šmek svojedobno se pobrinuo portugalski vratar Vitor Baia (koji je dolazio sa Šokotom), a već drugo ljeto ga pojačava bosanskohercegovački NBA-jevac Jusuf Nurkić. No, s ozbirom da je u Hrvatskoj (sezonu i pol u Zagrebu, pola sezone u Zadru) proveo dvije svoje formativne godine, Juku se smatra više domaćim nego stranim članom ovog društva.
S obzirom da, u vrijeme dok se oporavlja od vrlo teške ozljede, nije do intervjua, ulogu “časnika za vezu” odigrao je upravo gazda Trim Fita kojeg Nurkić izrazito cijeni:
– Hvala mu što mi je ustupio dvoranu. Gazda Miljenko je čovjek nevjerojatne biografije u svom poslu – kazao je Nurkić misleći na Miljenkov dugogodišnji rad s nogometašima Dinama, hrvatskom nogometnom reprezentacijom, na suradnju s rukometnom reprezentacijom (olimpijsko zlato iz Atene 2004.) ali i s košarkašima Cibone.
No, Miljenko ne radi s Nurkićem jer za to je zadužen fizioterapeut Portland Trail Blazersa Logan Sullivan kojeg je NBA klub poslao u Zagreb da nadzire oporavak njihovog prvog centra. Osim toga, ovih je dana kroz Zagreb prošao i glavni trener Terry Stotts, na proputovanju s jadranske obale, što dodatno govori o tome koliko njima u tom klubu Juka znači.
– Zahvalan sam klubu kako je, svo ovo vrijeme, vodio brigu o mom oporavku. Evo, tu je bio i naš liječnik. Sve je to očito do toga koliko si im važan. Najvažnije je da se ne preskaču stepenice. U nekim prijašnjim situacijama vraćao sam se ranije no što sam smio, a ovo je prvi put prilika da se oporavim do kraja.
Klupski liječnici nisu postavili nikakve rokove.
– Projiciranog termina povratka nema, sve će ići u dogovoru s liječnicima. Slične ozljede imali su Paul George i Gordon Hayward pa su pauzirali i po godinu dana. Kod Georgea je ozljeda bila malo teža jer mu je kost izašla van, a kod Haywarda je više bio zglob nego kost. Hvala Bogu, meni kod tog loma nije oštećen niti jedan živac, niti jedan mišić pa sam prošao najbolje moguće u takvim okolnostima.
Krajem ožujka Jusuf je doživio ozljedu od koje vam se ledi krv u žilama. Pri jednom doskoku pukle su mu obje kosti potkoljenice (tibia i fibula) desne noge, no čini se da oporavak ide jako dobro. Možda i brže no što medicinska teorija za takve slučajeve predviđa.
– Kad ne znaju oni od kuda sam ja.
A Nurkić je iz Svojata, sela nedaleko od Tuzle.
– To vam je selo od 400 kuća. Imao sam sjajno djetinjstvo, uz sve te neke seoske priče i bikove, krave, ovce… Imali smo stočarsku farmu, djed je imao bikove. Tako se preživljavalo. Farmerski kruh je jako težak i to treba poštivati.
Umjesto da čuva djedove bikove, Jusuf igra NBA košarku gdje, snagom bika, krči prostor u reketu i zabija koševe. Nije li to ostvarenje američkog sna?
– Ja ga nisam nikad imao jer sam odrastao na selu i nisam pratio NBA košarku. Nisam imao kada. Uz obveze na farmi i u školi, nisam se mogao ustajati u četiri ujutro da bih gledao NBA košarku.
U takvim selima često je središte svijeta lokalni kafić? Ode li kada među ljude?
– Pa to je moje selo, moji ljudi, moji korijeni. Ja to ne želim izbrisati niti imam potrebe da krijem. No, ja sada tamo rijetko dođem, ali kada se igrački umirovim vjerujem da ću ondje biti više. Neki su me posljednji put vidjeli dok sam bio dijete, ni približno ovako visok, a sada je tu i brada pa me neki i ne prepoznaju. Priča o tome kako je uopće počeo igrati košarku je gotovo pa filmska. Zapravo, ona je već prerasla u mit o tome kako je Jusufov otac Hariz, inače policajac, gromada od čovjeka od 209 cm, pretukao određen broj huligana (u ovoj legendi se ta brojka penje do 14) pa je to završilo i u novinama. Kada je to pak pročitao košarkaški menadžer Enes Trnovčević odmah se zaputio do Hariza Nurkića da ga pita ima li sina.
– Premda ja dotad nikad košarkašku loptu nisam držao u rukama, čovjek je pao s neba i počeo pričati mojem ocu i meni kako ću ja biti NBA igrač. Čovjek je počeo pričati bajke, cijela Bosna se smijala, a neki su i rekli da nisam talentiran i da probam sa školom. No, taj čovjek je imao nešto. Kao da je bio vidovit. Ja vjerujem u sudbinu. On je moj doživotni menadžer.
S 14 godina Enes ga je odveo u Sloveniju, u Laško gdje je dobio trenera koji ga je naučio osnovama. Nakon nekoliko godina, završio je u Cedeviti.
– Mislim da je Ivan Sunara upozorio Acu Petrovića, koji je tada bio BiH izbornik, da u Laškom ima jedan mali koji bi htio igrati za BiH. U međuvremenu sam bio posuđen Olimpiji za neki juniorski turnir u Beogradu a Aco me došao pogledati na treningu, a kako je u međuvremenu preuzeo Cedevitu on me i doveo u zagrebački klub.
No, kod Ace se u prvoj momčadi nije naigrao.
– Aco je ipak bio fer. Cijenim iskrene trenere koji imaju drugačiju viziju pa puste igrača na kojeg ne računa. Rekao sam mu da vidim da on za mene nema prostora i pitao da li bih mogao ići negdje na posudbu. On je rekao nađi si klub i ja sam otišao u Zadar. Zanimljivo je da je u tom trenutku opcija bio i Široki no tamo su rekli da musliman za taj klub nije nikad igrao, a niti da neće. No, meni je u Zadru bilo super. Beskrajno sam zahvalan treneru Nazoru i cijelom gradu. I danas kada dođem dolje, ja se osjećam posebno. To mi je bilo najljepše razdoblje u karijeri.
To ljeto vratio se u Cedevitu koju je preuzeo Jasmin Repeša.- Igrali smo Eurokup, a s Jaskom je svaka utakmica izgledala kao poraz. Uvijek je bila neka tenzija što je za mlade igrače bilo super. On je jedan od najboljih trenera koji me ikada trenirao.
Nakon te sezone, Jusuf je otišao u NBA. Izravno iz Cedevite i to nakon samo pet godina bavljenja košarkom. Postoji li uopće neki drugi takav slučaj?
– U NBA ligi ima strašnih životnih priča, oko 60 posto momaka imalo je teško djetinjstvo, no da netko počne trenirati 2009. a 2014 završi na draftu, to je uistinu san.
Koliko je Cedevita bila važan faktor u njegovu igračkom sazrijevanju.
– Ljudi su imali viziju, a da li je ispalo kako su htjeli ja ne znam. No, oni su jako malo uložili, a dobili su jako puno, vrlo dobru odštetu, pa im je biznis plan sa mnom uspio. Moje zadovoljstvo iz tih godina je i krug prijatelja koje sam stekao što u Cedeviti što u Zagrebu kao gradu. Uvijek imate i dobre i loše uspomene, a ja se trudim pamtiti samo dobre.
Iz tog vremena je i njegovo prijateljstvo s najnovijim suigračem u majici Blazersa Marijem Hezonjom, NBA-jevcem s prostora bivše SFRJ s kojim je i prije njegova prelaska u Portland bio u najčešćem kontaktu.
– Hezonja i ja se znamo iz naših zagrebačkih odnosno trešnjevačkih dana.
Iz tog vremena su i njegovi kontakti s hrvatskim trenerima Draženom Oreškovićem i Brankom Barbićem koji s njim preko ljeta, a ponekad i tijekom sezone, rade individualno.
– Branko i Dražen su godinama uz mene, uvijek spremni da mi pomognu. Ja sam im zahvalan za to jer rade uvijek u interesu igrača, što je jako rijetko. Dražena sam upoznao u Cedeviti, a Branka u zagrebačkim košarkaškim krugovima i od tada imamo gotovo pa bratski odnos.
Ima li u takvom ritmu igranja, kakav je u NBA ligi, prostora za dodatni rad?
– S obzirom da s predsezonom do doigravanja odigrate 90 utakmice morate se dozirati. Morate biti jako pažljivi s tim što radite. Morate znati koliko možete.
Nurkić igra na radnom mjestu centra, na kakvom se nalaze i dva hrvatska 22-godišnjaka, Ivica Zubac i Ante Žižić.
– Zubac je napravio iskorak koji sam od njega očekivao, pokazao je da se na njega u NBA ligi može računati. On je u sjajnom sustavu kod trenera Riversa, odlična je to momčad u kojoj će i Zubac profitirati. Žižića sam slabije pratio jer on je na Istoku a i manje je igrao.
Koliko se, u vrijeme kada se i od centara traži da šutiraju trice, teško nametnuti u NBA ligi na toj poziciji?
– Više se tu traže mobilnost nego vanjski šut. Traži se da sve preuzimaš pa moraš biti brz u obrambenim kretnjama. Ako možete čuvati reket i igrati dobru obranu, onda imate mjesto u NBA ligi.
Kada je došao u Cedevitu, Nurkić je imao sasvim pristojan vanjski šut.
– Sljedeće sezone više ću raditi na tome i šutirati. Imam ja tu slobodu, mogu ja šutirati, no to je sada više stvar moje procjene što je najbolje za momčad. Ja sam u momčadi imao takve šutere da ih im ja možda bio smetnja. Netko se mora žrtvovati u korist momčadi.
Zacijelo je i zbog toga naš sugovornik navijačima Portlanda jedan od najdražih prvotimaca. Upravo oni sudjelovali su u kreiranju njegova nadimka “Bosnian Beast” s kojim je i svojevrsni ambasador BiH.
– Ispočetka se pričalo hoću li me zvati “Bosanska Zvijer” ili ” Bosanski Medvjed”, a na koncu je ostalo to sa “Beast”. U tome su sudjelovali navijači, ali i moji suigrači. Dakle, nitko konkretan nije mi dao taj nadimak, nego se to nekako spontano pojavilo. Nije to loš nadimak jer svaki put kada me tako oslove čuje se i za moju Bosnu.
Osim među navijačima, omiljen je Juki i u svlačionici.
– Uvijek morate znati s kim se možete šaliti, a s kim ne. Onog koga “boli”, njega zezate malo više, da se navikne. No, morate znati prihvatiti i šale na svoj račun.
Osim bosanskog humora, u svlačionici Portlanda ima i glazbe s ovih prostora. Što se slušalo?
– Svašta, od Miše Kovača pa dalje. Možda je jedino Evan Turner imao problema s balkanskim pjesmama, no ni on se, zapravo, nije žalio.
O tome kako se Jusuf oporavlja pitali smo fizioterapeuta Portlanda Logana Sullivana kojeg je klub poslao da dva tjedna radi s njihovim ozlijeđenim centrom.
– Sada je više do treninga i jačanja slomljene noge nego do fizioterapije. Jusuf napreduje kako smo i očekivali. Zacjeljivanje ovisi o tome kakvo je tijelo, no fiziologiju ne možete forsirati, to ne možeš ubrzati. Jednom kada liječnici kažu da je Jusuf spreman i ako on kaže da se dobro osjeća, onda ćemo ga polako uvoditi u igru i pri tome ćemo biti vrlo oprezni.
Pročitajte više na: https://m.vecernji.ba/sport/ostvario-americki-san-ali-bih-nije-zaboravio-to-je-moje-selo-moji-ljudi-1342114?fbclid=IwAR34fqr09n7o40Rr0BQYugZKG2E1IwOtz5hPgr32Ii1RJ0AGeXKDBxuA6Sg – m.vecernji.ba
Izvor: Večernji list
