Zdravo! Moje ime je M. Drago mi je da sam te upoznala. Sviđa mi se tvoja košulja. Da, imaš i jako lijep osmijeh.
Volim osobe koje su nasmijane. Vidiš, i ja se jako često smijem. Sve vrijeme zapravo. Z. me često golica. Nekada plačem, ali od smijeha. Ne znaš ko je Z.? Oprosti, do mene je, zaboravila sam ga predstaviti. Z. je moj stariji brat. Jako ga volim. To je posebna ljubav, znaš? A i ti imaš sestru? Onda znaš kakva je to ljubav. Iako živimo skupa mi zapravo ne razgovaramo. Mi šutimo, ali naša tišina odjekuje od zidove. Ona govori za nas i mi se jako dobro razumijemo. Nekada galamim na njega. Bezobrazan je. Nervira me. Ne dopušta mi da ga pobijedim kada igramo Super Marija. Jednom prilikom, dok smo igrali tu igru, uspjela sa da ga nadjačam. Otkrila sam tajni prolaz u kojem sam pronašla mnogo skrivenih poena koje sam potom pokupila. Z. je bio iznenađen. Namignuo mi je. Tad sam po prvi put okusila slast pobjede. Divan osjećaj, zaista. Izvini, šta si rekao, nisam te čula? I ti voliš da igraš Super Marija? Divno! Ako želiš, možeš nekada doći kod mene da se igramo. Moja majka će nam ispržiti kokice i provest ćemo divno vrijeme skupa. Kokice su, inače, moje omiljene grickalice. Obožavam ih! Da li ti voliš kokice? Više voliš čips? Nema veze, moja majka će nam kupiti i čipsa, mnooogo čipsa. Radujem se tome, zaista. Ko zna možda postanemo jako dobri prijatelji, nakon svega. Ti bi bio moj prvi prijatelj ikada. Osobe koje srećem me uglavnom ne razumiju. Ne žele da se igraju mojih igara. Kažu da se moj zeleni flomaster i četkica za zube ne mogu vjenčati jer nisu živi. To me zbunjuje. Moj zeleni flomaster je princ sa bujnom plavom kosom. On ima prelijepog bijelog konja na kojem jaše. Moja četkica je princeza narandžaste kose, koja se poput lijane uvija. Njihova imena su Skaj i Blum.
Ja volim sretne završ… Hej, prijatelju, gdje si? Hej! Gdje si se sakrio? Prijatelju, molim te, nemoj da ideš… Nemoj!
Jutro je. M. se budi. Još jedan uobičajan dan. Majka joj pomaže oko lične higijene, doručka i oblačenja. Vodi ju u školu. M. se veselo klati, osmijeh joj je na licu. Ona voli ići u školu. Stigle su.
- Skola, prozbori nerazgovijetno M.
Njena majka otvara ulazna vrata škole. M. ulazi, vrata se zatvaraju uz blagi trzaj i škripu. Iznad ulaznih vrata na proljetnom suncu blijedim plavim slovima presijava se natpis „Odjel za autizam“. Iz obližnjeg parka čuje se dječija graja, te cvrkut ptičica koje slave novi dan.
NAPOMENA: Tekst je fikcija. Njegova jedina namjena je da pokuša animirati građanstvo kako bi se podigla svijest istog o osobama koje su ometene u razvoju. U ovom slučaju to je autizam, međutim, svjesni smo da su sve osobe koje imaju bilo kakav razvojni problem uglavnom degradirane i izopćene iz društva te se njima ne posvećuje gotovo nikakva pažnja. Nadamo se da će ovaj tekst barem malo pomoći da se to promijeni.
Autor: Muhamed Zimić
