Brojne su premijerligaške zvijezde u decenijama iza pompezno najvljivane kao velika pojačanja u F.K. Sarajevo i nerijetko se dešavalo da baš po dolasku na Koševo kao da zaborave „igrati lopte“, iako su prije toga žarili i palili premijerligaškim terenima, a mnogi ponovo „procvjetali“ već nakon nakon odlaska sa Koševa….
Neko će to pripisati pritisku, „neugodnom“ istoku, konstantnom visoko podignutoj ljestvici i traženju rezultata, ali u svemu ipak postoji mala iznimka – Sarajevo nikad nije promašilo sa igračem iz Tuzle.
Iako su na Koševu igrala brojna imena koja su ostavila dubok trag u domaćem prvenstvu, poput Bilbije, Todorovića, Sesara, Hebibovića, Puzigaće – niti jedan se nije uspio urezati u DNK bordo tima kao što je to slučaj sa igračima poniklim u Slobodi. A što je još zanimljivije, skoro svaki je ostavio itekako dubok trag i postao miljenik navijača.
Među prvima su to bili Mirsad Dedić i Adnan Osmanhodžić koji i danas imaju kultni status među navijačima bordo tima. Said Husejinović svojevremeno je zaludio navijače Sarajeva da im nije smetao ni koji kilogram viška, obzirom na sve što je pružao na terenu. Amer i Almir Bekić možda su najbolje role svoje karijere odigrali upravo na Koševu. Mersudin Ahmetović postao je ikona po dolasku iz Slobode.
Kada su svojevremeno jednog od nabrojanih pitali kako se to Tuzlaci ili bivši Slobodini igrači redom do jednog naviknu na Koševu i čak šta više postanu miljenici i kako to njima za razliku od ostalih ne smetaju neugodni povici sa istoka, odgovorit će: „Koševski istok mačiji je kašalj za našu ekipu sa A tribine, tako da mi ovdje dođemo sasvim izbrušeni“ – odgovorit će.
Ali jedan je igrač iz Tuzle, koji je i tema našeg teksta, ostavio nekako posebno upečatljiv trag na Koševu. Istina, na Koševo nije stigao iz Slobode nego zaobilaznim putem, ali Amara Rahmanović i Koševo posebna su priča. Sa Koševa se Amar prvi put ozbiljno otisnuo ka Evropi i sada u svojoj 28. godini dobio je poziv u reprezentaciju, istina ne prvi put, ali sada kao ozbiljan i izbrušen igrač u isto tako ozbiljnoj ruskoj ligi.
Škola koja se uči na betonu Bulevara
Počeo je karijeru u tuzlanskoj Slobodi za koju je debitvao sa svega 16 godina u Premijer ligi BiH i već tada pokazao sav raskošni talenat i potencijal buduće zvijezde. Odrastao je u centru grada, u tuzlanskom naselju Bulevar. Čak i kao omladinac Slobode, pokazivao je tu svoju dozu mangupluka kroz lažnjake na terenu kakve je svojevremeno znao prodavati Zinedin Zidane u najboljim godinama u Realu. Pokazivao je Amar ono što se ne uči u školama fudbala – nego mangupluk za koji se „školovao“ na betonskim igralištima od Bulevara, Stupina, Mosnika…
Takva koncentracija talenta, majstorluka i mangupluka u mlađim godinama, možda su ga i koštale na startu karijere i brzog odlaska u top evropske lige. Možda zato što ponekad treneri u modernom fudbalu nisu imali razumijevanja za njegove majstorluke i mahalske fore. I ne, nije ovo priča o onim fudbalerima koji su bili veliki majstori, pa protraćili svoj talenat pa su umjesto pod svjetlima Bernabeua, danas njihovih talenata prisjećaju samo u lokalnim birtijama. Amar to nije, Amar je svoj talenat iskoristio, doduše možda na teži način, ali upornost, sportski život, karakter te doza mangupluka koju nikad nije ostavio po strani ipak su mu trasirali put do ozbiljne fudbalske karijere.
Nakon što je Sloboda ispala u prvu ligu Federacije 2012. godine, Rahmanović je prešao u Novi Pazar, koji se baš tada našao u jako teškoj finansijskoj situaciji. Ali i tamo je pokazao koliko zna, pa je stigao već u debiju na velikoj pozornici provući kroz noge Lazaru Markoviću na sred stadiona Partizana, u debiju! Gubio je živce strogi Dragoljub Bekvalac na klupi Pazara ali pusto je Rahmanovića da igra ono što najbolje zna i za kratko vrijeme prometnuo se u mladog lidera ekipe iz Sandžaka. Međutim, loša organizaciona i finansijska situacija u Novom Pazaru doveli su ga po prvi put u Sarajevo, ali u redove Olimpika.
„Majstor je i neke mu stvari ne možeš izbiti iz glave, da možeš – već bi igrao u Engleskoj“
U Olimpiku je Rahmanović prvi puta ozbiljnije skrenuo pažnju na sebe pod svjetlima naše premijerligaške scene. Imao je Olimpik u to vrijeme strašnu ekipu sa prekaljenim imenima, a mladi Rahmanović je učio od Muharemovića, Zebe, Smajića, Torlaka i na terenu pokazivao svu raskoš svog talenta.
Tako će Amarov saigrač iz tog vremena, a nekadašnji kapiten Sarajeva, Sedin Torlak u jednoj rečenici najbolje opisati o kakvom se igraču radi.
„Rahman je baš majstor, pravi majstor na terenu kad hoće, ali ovaj mangupluk kad protivnika voli napraviti smješnim, ne možeš mu izbiti iz glave. Vjeruj mi da može, on bi već sad bio u Ligama petice, igrao bi u Engleskoj“ – kazat će Torlak svojevremeno.
Nije Rahmanović nikada bio ekcesan, niti nediscplinovan igrač, nije kasnio na treninge. Bio je sportski posvećen ali je činjenica da možda pojedini treneri nisu imali razumijevanja za majstorluk i dozu mangupluka u njegovim godinama, nisu imali razumijevanja kad Rahmanović unatoč drugačijim uputama sa klupe da npr. razigra krila, odluči sam nanizati dva-tri protivnička igrača…
Poslije Olimpika, sa svega 20 godina prelazi svoj već četvrti klub u karijeri, Istru. U Istri je proveo tek pola godine, a onda eksplodirao u slovenskom Koperu.
Disciplinovani Slovenci nisu navikli na igrača koji će doći u njihovu ligu i pokazati kako se igra lopte. Zahvaljujući sjajnim igrama u Koperu, pravi transfer u Maribor kojim je tada „komandovao“ Zlatko Zahovič. Dolazi Rahmanović u evropski klub sa pedigreom koji je nastupao u Ligi prvaka.
„Mi smo igrali nekoliko puta protiv Kopra i vidjeli smo da taj ‘mali’ Rahmanović posjeduje ogroman talenat i normalno da smo odmah reagovali“ –kazao je Zahovič tada.
Ogroman talenat uz kombinaciju „bosanskih“ fora na terenu ponekad možda i nisu najbolje bili prihvaćeni od strane pedantnih Mariborčana. U 22 utakmice postigao je tri gola i upisao jednu asistenciju, pa nakon toga karijeru nastavlja u trećem slovenskom klubu za dvije godine, Celju.
I u Celju se zadržao svega šest mjeseci, dovoljno da bude najbolji igrač kluba u tom periodu, što će mu na ljeto iste godine donijeti transfer u Sarajevo.
Majstorija, talenat, mangupluk – kao savršena kombinacija za Koševo
Sav svoj raskošni talenat Amar je prvi put u potpunosti pokazao kao igrač Sarajeva. Golovi, asistencije, igra glavom i šta sve ne, vrlo brzo su ga istakle kao najboljeg igrača bordo tima.
Nije se libio ulaziti u diskusije sa sudijama, unijeti u lice protivničkom igraču, neopaženo povući za dres, prodati lažnjak i potrčati istovremeno i prema zaluđenom istoku i prema najvatrenijem sjeveru.
Poslije svih igrača iz Tuzle koji su itekako ostavili dubok trag, navijači Sarajeva su imali svog ljubimca, baš onakvog kakvog se uklapa u DNK navijača Sarajeva, kao da je mudrost, znanje, drskost, talenat i mahalske fore pokupio i sa bistričke i vratničke mahale, a on ustvari dečko sa asfalta tuzlanskog Bulevara koji je u tom momentu Koševu i sarajevskoj publici važio za omiljenog junaka, onog koji će se mahalski poigrati, dva puta probaciti kroz noge protivniku, jednom za navijače, drugi put za svoju dušu, stići da zaradi žuti karton, naguravati se na terenu, raspravljati sa sudijom, te u ono preostalo vremena postići dva gola i bar jednom asistirati.
I nakon utakmice će nasmijano sjesti na svoj motor, nabaciti kacigu i još sa sobom povesti na ono preostalo mjesta na sjedištu Benjamina Tatara koji mu je u toj sezoni bio najbolji saigrač. Onako nasmijan dok sa Koševa vozi preko Ciglana, Marijin Dvora i Pofalića – nasmješeno mahati sretnim navijačima. U takvim trenucima, Rahmanović je uživao status kultnog igrača, istinske zvijezde, mahalca kojeg vole i mangupa kojim se ponose i koji im je donio duplu krunu – prvu u historiji kluba.
U Rusiji sazrio kao igrač za reprezentaciju
Nakon tri godine u Sarajevu, Rahmanović je otišao put Turske i povećao koloniju naših igrača u Konyasporu. Stigao je u ovaj klub kao „poklon“ predsjednika treneru ekipe što će navesti na njegovom predstavljanju.
Nije se od samog početka nametnuo kao standardni igrač, ali kako je to bilo i za očekivati od njega, svoje majstorluke i lažnjake prodavao je protiv najboljih, protiv Galatasaraya i Fenerbahcea, postizao i neke bitne golove te u kratkom vremenu pokazao zbog čega je doveden.
Nakon Turske, Rahmanović ide na istok, u svoj deveti klub u karijeri. Stigao je u Rusiju u ekipu Krlya Sovetova. Protekle sezone postigao je jedan gol u 17 nastupa. Kao i klubovima za koje je ranije nastupao, trebalo mu je vrijeme da razgali srca hladnih Rusa. I dočekao je ponovo svojih pet minuta. Nametao se polako od početka sezone, a onda eksplodirao, golovi, asitencije skoro svako kola pored njegovog imena, nerijetko i u timu kola. Amar Rahmanović u ovom momentu kotira kao jedan od najboljih igrača ruskog prvenstva.
Driblinzi, magija na terenu, golovi uz dozu drskosti i mangupluka, zacementirali su mu mjesto u prvoj postavi Krlya Sovetova. Rahmanović je danas još kvalitetniji, zreliji i bolji igrač nego je to bio u najboljim danima u Sarajevu. I kao takav zasluženo se našao na spisku A reprezentacije, lično ga je dodao Savo Milošević kada se raspitao za njegove kvalitete, znajući da mu je potreban kvalitetan ofanzivni veznjak za igru koju planira implementirati sa reprezentacijom BiH.
Možda je Rahmanović zahvaljujući svom talentu još prije 10 godina mogao igrati u Ligama petice i biti standardan član reprezentacije, ali ni malo ne sumnjamo da ponovo ništa ne bi mjenjao. Jer on je takav, onaj koji uživa u svom kultnom statusu heroja dok motorom vozi sarajevskim ulicama i pozdravlja kolone navijača. Vic, mangupluk i talenat – sve u jednom i sve je to iskoristio baš onako kako je on želio.
Realno govoreći, Rahmanović je u najboljim fudbalskim godinama, sa 28 na leđima, devet klubova, sedam liga, itekako ima iskustvo i znanje da donese kvalitet koji reprezentaciji nedostaje i da naredna dva ili tri ciklusa i u dresu reprezentacije prezentuje svu svoju magiju i talenat, još ako uz sve to doda dozu bosanskog magupluka koja ga odlikuje, nema sumnje da bi u vremenu koje nam predstoji mogao biti jedan od novih miljenika navijača reprezentacije BiH.
