Pedesettrogodišnji Samir Alihodžić iz Prijedora punih 28 godina radi kao obućar. Po zanimanju je inžinjer za industrijsku proizvodnju obuće, a svoj posao voli i svakog dana mu se iznova raduje.
Da se ponovo rodi, opet bi ga radio, rekao je za Anadolu Agency (AA).
Ovaj prijedorski povratnik je najbolji primjer drugima kako se može uspjeti u poslu kojim se baviš, a od toga i solidno živjeti.
Višu školu je završio u Beogradu, smijer industrijska proizvodnja obuće, a nakon toga je u Kozarcu počeo raditi u pogonu obuće “Bosna – Banjaluka“, čiji je bio stipendista.
“Paralelno sa ovim poslom sam radio i u jednoj manjoj radnji koju sam otvorio u Kozarcu, a onda je došao rat i otišao sam za Njemačku. Vjerujte mi da sam za samo nekoliko dana u Minhenu počeo raditi kao obućar i tu sam ostao od 1992. do 1998. godine, sve do povratka u Prijedor. Tu sam i mnogo toga naučio. Prije svega, tamo je popravka obuće mnogo skuplja, upoznao sam neke materijale koje do tada nikad nisam ni vidio, a stekao sam i određeno iskustvo oko same organizacije posla“, kaže za AA Alihodžić.
– Neizostavna pomoć supruge Melke –
Ovaj vrijedni obućar je ponovo u rodnom gradu otvorio radnju i obučio jednog mladića za ovaj posao. Odlučio je da otvori još jednu u samom centru grada i kako kaže, nije se pokajao.
U međuvremenu je radio i u pogonu jedne hrvatske firme, koja u Kozarcu radi gornje dijelove obuće. Radio je pet godina, pokrenuo pogon, a potom se opet vratio poslu u privatnoj radnji.
“S ponosom mogu reći da je za ovih 28 godina kroz moje ruke prošlo oko 300.000 pari obuće. Znalo se desiti da sebi teško organizujem godišnji odmor, jer je posla uvijek bilo. Puno se radi, ali je s druge strane i zadovoljstvo što sam svoj gazda, samostalan sam , siguran sam u svoje radno mjesto, organizujem se kako najbolje umijem, a solidno se i zaradi“, priča prijedorski obućar.
U obućarskoj radnji desna ruka Samiru je supruga Melka, s kojom ima dva sina. Jedan je ljekar i radi u inostranstvu, dok drugi studira informatiku. Uživaju u zajedničkom poslu i kako kažu, dobro se dopunjuju. Melka se dobro snalazi za šivaćom mašinom, a uskoči i kod kopiranja ključeva.
“Ona je radila sa mnom i dok smo bili u Njemačkoj, pa dosta toga zna o samom zanatu. Ona se više bavi mušterijama, a ja popravkom. Sinovi nisu zainteresovani da rade ovaj posao, mada sam mlađeg naučio kako se popravljaju cipele, jer se nikad u životu ne zna kada vam neko znanje može zatrebati“, ističe Alihodžić.
– Problem kvalitet materijala –
Alihodžić kaže da u sadašnje vrijeme svi imaju problem sa kvalitetom materijala, od kojih se izrađuju cipele. Zbog toga često krpi skoro novu obuću.
“Ljudi sada kao da uopšte nisu zainteresovani da naprave cipelu koja će trajati. Skupa je obuća, a kvalitet često ne prati cijenu. Mušterije takođe uvijek očekuju da starim cipelama date sjaj novih, što nije lak posao, ali dobar obućar to ipak mora znati“, zaključuje Alihodžić.
Radnja Samira Alihodžića je uvijek prepuna mušterija. I to onih zadovoljnih. Za zahtjevnu popravku cipela moraju izdvojiti 10 KM, što kako kažu nije mnogo, ako se uzme u obzir kvalitet obućarskog rada.
