Husein-aga Ćišić
(Mostar, 15. 12. 1878. – Mostar, 30. 8. 1956.)
HUSEIN ĆIŠIĆ HUSAGA – PREDSJEDNIK VAKUFSKOG SABORA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
O AUTONOMIJI BOSNE
Mi Bosanci nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu. Ali još jednom imam da primjetim da izvode našeg uvaženog g. Ministra bez lisnice, a to je da ni malo od nas nije poželjno da nas u pitanjima ove vrste nazivaju braćom muslimanima, jer to ovdje ne želimo da budemo. Mi ćemo ubuduće nastupati kao takovi samo u vjersko prosvjetnim pitanjima, a ovdje smo samo Bosanci i ništa drugo.
Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih, koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće za nas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo. Niko i nikada neće iznuditi od nas da kumujemo i ovako svetogrdnom činu. Prijetnje izvjesne klike šićardžija, istorijski falsifikati i lažne statistike, niti će nas zastrašiti ni zapriječiti.
.
Odgovor Ministru bez lisnice g. dr. Bariši Smoljanu
Mostar, dne. 19. novembra 1939.
Pretsjednik Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu, bivši pretsjednik mostarske općine i senator g. Husaga Čišić, povodom nastale polemike oko autonomije Bosne, te povodom izjave Ministra bez lisniceg dr. Bariše Smoljana, dao je našem saradniku slijedeću izjavu:
Ministar bez lisnice, g.dr. Beriša Smoljan na svome putešestviju kroz nahije stolačkog sreza, blagoizvolio je udostojiti nas svoje visoke pažnje i dati neke izjave o sporazumu Maček-Cvetković, u kome tangira i pitanje naše uže domovine Herceg-Bosne kao zasebne jedinice. On, prema napisima “Jugoslovenskog Lista” kaže da ovaj sporazum nije konačan, nego da bi se putem plebiscita imalo odlučiti, koje bi se još pokrajine imale priključiti velikoj banovini Hrvatskoj, medju koje ubraja i našu užu domovinu Bosnu. U pitanju nastala polemika oko autonomije naših pokrajina g.dr. Smoljan kaže, da ga čudi nezadovoljstvo braće Muslimana zbog podjele Bosne na dva dijela medju Srbijom i Hrvatskom, tim više, veli, što se Muslimani nijesu bunili protiv Ustava iz 1931. godine, kojim je predvidjena podjela pomenutih pokrajina na četvoro. Nadalje, veli: ako cjelovita Bosna ne može dobiti svoje granice u sastavu banovine Hrvatske, da će Hrvati zastupati tezu da se putem plebiscita pojedini bosansko hercegovački kotarevi odluče da li će pripasti Hrvatskoj ili onoj drugojstrani tj. Srbiji. – Preporučuje braći Muslimanima da u ovim odlučnim momentima nadju zdrave puteve i razmisle dobro, kom će se privoljeti carstvu: zemaljskom ili nebeskom. U svom zemaljskom carstvu obećaje toleranciju prema drugim vjerama i braćom naše krvi, jer, veli, da kulturni hrvatski narod ima da pokaže svakom da će u ovom dijelu Evrope, svakom stanovniku banovine Hrvatske biti bolje nego štomu je prije bilo. Prije svega nam je napomenuti da u zdravu smisao za pravičnost i toleranciju ovog našeg komšije, a sada g. Ministra bez lisnice, nijesmo nikada ni sumnjali, pa ni sada kada po njegovoj inicijativi imaju “ambarš” ništa manje nego pet šefova raznih državnih nadleštava i državnih poduzeća, slučajno Muslimana, da bi ustupili mjesta njegovim ljudima. – Slučajno su ovi “zapakovani” ljudi sve samo Mostarci. – Ja velim od koga je ova ovolika pažnja nije previše li loša!
Ali je interesantno, da nam, prema dotičnim podacima, ovaj g. Ministar bez lisnice nabija na nos navodno priznanje Ustava iz 1931. g. Ustava naime, koji se i sada na snazi nalazi. Kao da ovaj g. Ministar bez lisnice nije svjestan, da je on, sa svojom družinom, samim sporazumom i saradnjom u Vladi priznao ovaj Ustav, kojim je, kako će mi i sam priznati, na nezgodan način tangirana njegova Velika Hrvatska. Mi moramo ozbiljno posumnjati da su g. Ministru podmetnuli “stolicu bez lisnice” prije, nego što je položio zakletvu na taj Ustav! Uostalom pogodbama Maček-Cvetković uslovljena je i konačna odluka velike Narodne skupštine o toj pogodbi pa nije isključena mogućnost da će ta skupština dijeliti mišljenje našega g. Ministra bez lisnice u pozitivnom smislu njegove riječi. I mi smo se isto tako po potrebi kleli na Ustav iz 1931. godine, iako ga ne smatramo niti smo ga kada smatrali neprikosnovenim. Stranka u kojoj smo saradjivali, po svom programu, takodjer pretpostavlja parlamentarni režim Ustavnom, kao što pretpostavlja postojećoj podjeli zemlje po banovinama najšire samouprave u duhu dvije programne tačke JRZ vezale su nas za ovu stranku s pretpostavkom da ćemo njenim posretstvom granice naših pokrajina dovesti u prvobitno stanje njihovo.
Kako je medjutim poznato, stranka nije imala skoro nikakve podrške medju Pravoslavnima ni s ovu ni s onu stranu Drine, a ja vjerujem da je nije imala samo zato što su se izvjesne tajne sile postarale da je ne bude. Hoće li braća Hrvati imati više sreće od nas, idemo da vidimo. Naš se g. Ministar bez lisnice ozbiljno čudi zašto braća Muslimani sada apeluju na Hrvate da ih podupru u njihovim težnjama za bosansku autonomiju, pa milostivo ukazuje na neku pomoć u slučaju da se braća Muslimani kao jedan blok izjasne za veliku Hrvatsku. Mi Bosanci isuviše iskustva imamo sa izljevima bratske ljubavi te vrsti, jer odavno opažamo da se je naša sirotica Bosna za tri koplja ulegla pod ljubavnim zagrljajem samozvanih naših osloboditelja s Istoka, pa nam ne ide u račun da još jednom sličnu probu napravimo i sa braćom sa Zapada. Ukoliko se pak u našoj žurnalistici od strane pojedinaca upućuju apeli na uvidjavnosti hrvatskog naroda dolazi odatle što još vjerujemo da će medju razboritim svijetom u tome kraju opaziti odatle što još vjerujemo da će se medjusporazumom Maček-Cvetković upućen i da ovakav “šiš-marš” njihov ne može proći bez teških posljedica. Polazna tačka nastojanjima hrvatskog naroda za njihovo narodno samoopredjeljenje oslanja se na dugogodišnje hrvatsko državno pravo, pa kad je riječ otome onda je pravi zločin zadirati u prava jedne zemlje koja u tom pogledu ima više prava na svoje opredjeljenje i od Hrvatske i od Srbije. Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz davnih i pradavnih vremena teži samostalnosti; da je pod Kulinom u punoj mjeri manifestovala tu svoju misao; da je pod Ninoslavom nakon teških i krvavih borba sa Arpadovićima i Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena; da je pod Kotromanom ponovo uspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila došla do zamjerne veličine svoje; da je na koncu konca nadživila državne tvorevine Južnih Slavena, naime državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjavčevića, Hrebljanovića, Brankovića i tutikvanti, te da je i pod dugotrajnom osmanlijskom vladavinom uvijek živila posebnim životom kao posebna dugotrajna administrativna jedinica. Ona je kao takva uljegla i u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s desna i s lijeva ne smiju smetnuti s uma. Mi Bosanci nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu. Ali još jednom imam da primjetim da izvode našeg uvaženog g. Ministra bez lisnice, a to je da ni malo od nas nije poželjno da nas u pitanjima ove vrste nazivaju braćom muslimanima, jer to ovdje ne želimo da budemo. Mi ćemo ubuduće nastupati kao takovi samo u vjersko prosvjetnim pitanjima, a ovdje smo samo Bosanci i ništa drugo. Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine Bosne koji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće za nas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo. Niko i nikada neće iznuditi od nas da kumujemo ovako svetogrdnom činu. Prijetnje izvjesne klike šićardžija, istorijski falsifikati i lažne statistike, niti će nas zastrašiti ni zapriječiti u ovom našem preduzeću. Sigurni smo da ćemo naići na izdašnu potporu svih razboritih elemenata u našim pokrajinama bez razlike na vjersku i klasnu pripadnost, pa ako to i ne bude odmah ono će biti u dogledno vrijeme. U to ne sumnjamo!
Izvor: solonovpolis.wordpress
