Piše: Bahrija Habul
Sva tri lika na slici su bili na neki način šereti, znali su izazvati kod Tuzlaka smijeh do suza, a nisu bili smiješni ni luckasti. Bili su, svaki za sebe veliki majstori svojih zanata. S lijeva na desno: krezubi i još hromi starina je Hafiz Osman ef. Mujezinović, jedan od posljednjih hodža koji je učio ezan (poziv na molitvu) sa Čaršijske džamije bez pomagala, tj bez el. pojačala.Bosonogi starac u sredini je poznati tuzlanski brico Mujaga Ibrišimović.A trećeg ste svi prepoznali, to je čuveni tuzlanski likovni umjetnik, vajar, slikar i najveći tuzlanski boem Franjo Leder.
Brico Mujaga Ibrišimović
Bio je hadžija, bio je brico, zvao se Mujaga Ibrišimović, živio je preko 100 godina, neko kaže 102 g, drugi kažu 105 g., izuzetno visok, izuzetno vitalan i duhovit i u poznim godinama, klijenti su mubili hodže i popovi, profesori i umjetnici, barabe i gospoda. Vidjeli ste ga na slici sa Franjom Lederom i Hafizom “Dvicom”. Ima mnogo nasljednika i vjerujem da su ponosni na njega i da će se oglasiti. Posao Brice obavljao je oko 80 godina, i kad je berbernicu predao nasljedniku, dolazio je svaki dan kako bi popričao sa mušterijama, nasmijao ih nekom šalom, a one najdraže bi sam obrijao. Stanovao je u Gornjem Brdu u sokaku preko puta vile Pašage Mandžića, a radnja mu je bila na uglu iza Kluza.
Franjo Leder
Rođen je u Tuzli 29.10.1905. od oca Johana Ledera, narednika žandarmerije i majke Roze (Rosa Rusch) koji su se vjenčali tek 1907.godine. Otac je bio Nijemac češkog porijekla, a majka je bila Bečlijka. Osim najstarijeg Franje, imali su još tri sina: Emil, Oto, a trećem sinu ne znam ime, ali znam da je rano otišao u Njemačku. U Tuzli su živjeli Franjo i Emil, stolarski majstor, a drugi Franjin brat Oto živio je u Zagrebu.U kući Lederovih govorilo se njemačkim jezikom.Franjo nije bio naročit đak, tako da je napustio gimnaziju nakon 3 godine, a onda mu je umro otac, a Franjo se nakon položenog prijemnog ispita 1926. godine upisuje na „Kraljevsku akademiju za umjetnost“ u Zagrebu. Diplomirao je 1932.godine i vratio se u Tuzlu gdje je proveo dvije godine bez posla, a onda je radio kao profesor crtanja u Gospiću, pa Mostaru i Nikšiću.Raspuste je provodio u Tuzli. Volio je šetati tuzlanskim ulicama, a posebno je uživao u šetnjama stazama na Slanoj Banji. Tu se omladina šetala u grupama, muške grupice bi obično išle tik iza djevojaka i glasno izražavala svoje komplimente. Tu, među veselim šetačicama Franjo je zapazio ljubav i smisao svog života. Zapazio je stasitu djevojku guste kose. Bila je viša od njega, stasita lijepa, gorda i lijepo obučena. Raspitao se kod drugova i saznao njeno ime i ulicu i kuću u kojoj ježivila, saznao je i kada i kuda izlazi i pokušavao se naći u njenoj blizini. Odlazio je u Zagreb na studije i vraćao se na ljetnje ferija, ali slika djevojke sa Banje mu nije izlazila iz glave. Postao je predmet zadirkivanja kod prijatelja, ali ljubav njegovog života nije jenjavala, naprotiv, bila je sve jača i jača.
Borbom ka slobodi, reljef velikih dimenzija, uništen ‘41.
Za vrijeme ljetnjih raspusta u Tuzli je izrađivao velika umjetnička djela.Saradnja sa velikanom tuzlanske arhitekture Bogdanom Đukićem rezultirala je nekoliko velikih djela. Prvo je 1934. god. ukrasio ulaz njegovog Sokolskog Doma svojim reljefima,onda je napravio bistu svog prijatelja Đukića (1935), zatim je 1936. izradio 4 titana, 4 kipa koji na svojim plečima nose ogroman grumen soli iz koje se širi svjetlost. Ova četiri kipa i dan danas ukrašavaju prvi tuzlanski betonski most (rad Bogdana Đukića) koji nosi naziv „Kipovi“.
Most sa Kipovima
Drugi veliki projekat ovaj dvojac je realizovao na šetalištu Slana banja u obliku krasne fontane. Projekat je završen 1939. i Tuzlaci su imali šta vidjeti. Vjerovatno naj- djelo velikog kipara. Četvorougla fontana, a u svakom uglu po jedan amor sa ribom u ruci iz čijih usta se diže mlaz vode prema centralnoj figuri Lede sa labudom koji stoje na kamenoj hridi koja se diže iz vode.. Prema grčkoj mitologiji Leda je bila lijepa spartanska kraljica u koju se zaljubio bog Zeus i obljubio je na prevaru, pretvorivši se u bijelog labuda.
Fontana sa Ledom
Zaljubljeni umjetnik Franjo Leder je svoju obnaženu Ledu isturenih grudi modelirao (prema čaršijskim pričama), po svojoj neuzvraćenoj ljubavi Vesi Popadić, a sebe je vidio, vjerovatno u figuri labuda. Njegova jednosmjerna ljubav prema Vesi traje još od studentskih dana kada je dolazio na ferije i šetao stazama Slane banje.Ovaj dvojac je realizovao na šetalištu Slana banja u obliku krasne fontane. Projekat je završen 1939. i Tuzlaci su imali šta vidjeti. Vjerovatno naj- djelo velikog kipara. Četvorostrana fontana sa zaobljenim i izbačenim uglovima u kojima je smješten po jedan amor sa ribom u ruci iz čijih usta se diže mlaz vode prema centralnoj figuri Lede sa labudom koji stoje na kamenoj hridi koja se diže iz vode.. Amori su mali bucmasti dječaci bez krila (putto). Prema grčkoj mitologiji Leda je bila lijepa spartanska kraljica u koju se zaljubio bog Zeus i obljubio je na prevaru, pretvorivši se u bijelog labuda. Zaljubljeni umjetnik Franjo Leder je svoju obnaženu Ledu isturenih grudi modelirao (prema čaršijskim pričama), po svojoj neuzvraćenoj ljubavi Vesi Popadić, a sebe je vidio, vjerovatno u figuri labuda. Njegova jednosmjerna ljubav prema Vesi traje još od studentskih dana kada je dolazio na ferije i šetao stazama Slane banje.
Reljef, Diskobol Spomenik
Poslije II.svj. rata, Franjo se nije snalazio u novoj državi, borio se da se odupre alkoholu, bio je omiljen sugrađanin i svi su mu izlazili u susret. Liječio se u Zagrebu i od 1955-1957 bio je profesor crtanja u Gimnaziji, ali malodušnost, ljbavni jadi i razočarenje što su mu neka djela uništili fašisti, Franju vraćaju alkoholu i 07.01.1963. godinje veliki umjetnik umire u bijedi i nemaštini. Za smrt velikog kipara većina Tuzlaka je saznala putem „Radia Washington- Glas Amerike“, koji je isto veče objavio tužnu vijest. Sahranjen je na Boriću, a spomen ploču i reljefni lik osmislio je njegov đak Dragiša Trifković, ali je klesar uklesao pogrešno godinu smrti velikog umjetnika (1905-1962).Na Franjinoj sahrani 1963.vidimo Franjinu suprugu Mariju Špis (1927-2005) i Franjinu kćerku Slavicu, udatu Nikolić (r.1948)-prva im je kćerka, mislim Ružica, umrla kao dijete. Kako je došlo do braka (crkvenog) između Franje i Marije? Tome su kumovale Franjina majka i tetka, one su mladu Mariju često angažovali da im pomaže u domaćinstvu i kad su procijenile da je djevojka, lijepa, vrijedna i poštena, nagovorili su Franju i Mariju da zaključe brak.Vjenčali su se u Grko-katoličkoj crkvi ili staro-katoličkoj crkvi 1948.godine, koja se nalazi iza Par sela na raskršću puta za Dubrave i puta za Živinice.
Vremenom se Franjo odao alkoholu i brak se raspao.Marija je poslije živjela u vanbračnoj vezi sa čovjekom s kojim je rodila još dvoje djece. Franjo je s vremena na vrijeme posjećivao Mariju i Slavicu, materijalno ih je pomagao i kćerku izvodio u šetnje. Slavica se udala za Milenka Nikolića iz Kreke i 1971. godine dobila kćerku Marijanu koja mi je ispričala ovu storiju. Očekujemo od Marijane da nam pošalje obiteljske slike Bake, djeda, mame i da nas obraduje još nekim interesantnim detaljima iz života njenog djeda Franje Ledera.
