Nevena Pejić* je prije dvije godine imala dobro plaćen, ali neobičan posao. Radila je u hotelu „Slavija“ u centru Beograda, premda nije bila ni sobarica niti recepcionarka. Tog ljeta je hotel bio popunjeniji nego inače. Neke prostorije su na brzinu preuređene u učionice. Iza teških zavjesa sjedilo je više od stotinu ljudi i svakog dana, od osam ujutro do četiri popodne, Nevena ih je učila njemačkom jeziku.
„Ljudima je obećan posao, samo dok završe školu jezika. Za vrijeme škole bio je plaćen smještaj u ‘Slaviji’, hrana, čak i naknada da budu tu. Dolazili su iz raznih krajeva, dosta iz Makedonije”, prisjeća se Nevena.
Ali misija je, kaže, bila gotovo nemoguća – da se za četiri mjeseca od nule stigne do nivoa poznavanja jezika B1, piše Deutsche Welle.
„Ne znam kakav su ugovor potpisali, ali neki su s vremenom odustajali, jer je cilj bio teško dostižan. To tvrdim kao nastavnica jezika. Počeli su izbjegavati časove”, dodaje ova žena.
„Neki polaznici su se žalili da ih je agencija prevarila, da su kod kuće ostavili porodicu polažući sve nade u ovo.“
Onda je jednog dana sve prestalo. Agencija Artigum Management, koja je tvrdila da je „u vlasništvu poslodavca iz Njemačke“, otpustila je nastavnike i ostala im dužna šest plata. Kako je taj instant biznis model pukao?
Na brojeve telefona navodne vlasnice agencije više se niko ne javlja, šator je spakiran, a Nevena Pejić je jedino čula da cirkus ponovo radi pod nekim drugim imenom.
TRŽIŠTE TEŠKO STOTINE MILIONA EURA
Balkanski očaj i njemačka potreba otvorili su prostor za novu branšu, čitavu industriju odlaska u kojoj se laktaše posrednici radne snage i njihovi „regruteri” na terenu, škole jezika, savjetodavci. Među svima vrebaju slatkorječivi prevaranti.
Prema podacima njemačkog Saveznog ureda za zapošljavanje, u martu ove godine je 50.000 državljana zemalja takozvanog Zapadnog Balkana radilo u sektoru medicine i njege u Njemačkoj. To je oko 6.500 ljudi više nego godinu dana ranije.
Insajderi iz branše tvrde da je brojka i veća, da se godišnje uveze više od deset hiljada njegovatelja s ovih prostora, najviše iz BiH i Srbije, ali i s Kosova, iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Crne Gore. Balkanske bolničarke su tražena roba – one bi trebale pokrpiti rupu u Njemačkoj gdje će, prema najcrnjim procjenama, za pet godina nedostajati 200.000 njegovatelja.
Jedan veliki njemački lanac staračkih domova spreman je platiti između osam i deset hiljada eura kako bi doveo jednu njegovateljicu. To je rekao šef odjela za ljudske resurse u tom lancu domova. Službeni intervju su odbili unatoč ranijem dogovoru i nisu jedini koji bi radije da se o ovoj temi ne piše.
U njemačkim agencijama, kad se mikrofoni isključe, priznaju da neke klinike plaćaju više, sve do petnaest hiljada eura. Taj iznos agencije dijele školama jezika i svojim regruterima, a ostatak je profit.
Prema istraživanju, branša je teška više stotina miliona eura godišnje i često podsjeća na Divlji zapad.
„SKORO KAO TRGOVINA LJUDIMA”
U malom uredu na periferiji Kölna Kay Simon se umorno osmjehuje na takve priče. On je šef agencije IPP Health koja se ubraja među najveće koje posluju na Balkanu.
„Agencije obećaju ljudima nadrealne plate, kažu im da odmah mogu povesti porodicu, a onda dođu u Njemačku“, priča Simon.
„Ovdje je hladno, pada kiša, porodica je daleko i ne može doći, plata nije kakva je obećana… To uništava ljude.”
„Ne ide da obećate ljudima sve i svašta, da ih presadite odande gdje su im korijeni, a onda se ispostavi da ste lagali. To je skoro kao trgovina ljudima”, kaže Simon.
Jedan drugi agent, pod uvjetom da ne otkriva ime, priznaje da vrbuje ljude po bolnicama na Balkanu. Ima nekoliko medicinskih sestara koje mu nalaze klijente.
„Ona me recimo nazove i kaže da ima tri kolegice koje bi u Njemačku. Ako to uspije, platim joj tristotinjak eura po osobi.”
KRUG SE ZATVARA
Posrednici dobro znaju šta im može pokvariti računicu – ostaju praznih ruku ako ulože u školu jezika i rad s kandidatom, a kandidat iz bilo kojeg razloga odustane prije potpisivanja ugovora s njemačkim poslodavcem.
Zato kragujevačka agencija Pro Sert traži od kandidata potpis da će agenciji platiti tri hiljade eura ako odustanu od odlaska u Njemačku, pokazuje jedan ugovor u koji imamo uvid. Kandidat plaća kaznu i ako nađe posao na svoju ruku ili drugu agenciju da ga zastupa. Ili ako odbije dva radna mjesta koja agencija ponudi.
Agencija Pro Sert posluje s Dekra Akademijom – a to u ušima njemačkih poslodavaca mnogo znači. Krovni koncern te akademije, Dekra, ima godišnji obrt od 3,3 milijarde eura i bavi se mahom tehničkim pregledom vozila. Za Nijemce je Dekra pojam ozbiljnosti.
Njihovu akademiju u Srbiji vodi Aleksandra Talić, a ona je, prema podacima iz Agencije za privredne registre, do aprila bila direktorica upravo agencije Pro Sert. Tako je krug zatvoren: Dekra u svojim centrima u Beogradu, Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu uči ljude njemački jezik, njegovateljsku teoriju i praksu, a Pro Sert ih šalje u Njemačku.
„Na kandidatima je samo da završe, uče i na kraju polože“, kaže Talić.
O novčanoj kazni koja ljudima visi nad glavom tvrdi:
„Ako ne postoji nijedan realan razlog da neki kandidat izvoljeva, moramo postaviti tu granicu i natjerati, odnosno više da kažem, pomoći kandidatu da odabere to što hoće.“
VELIKA SEOBA
Mario Reljanović, naučni saradnik beogradskog Instituta za usporedno pravo, nagledao se takvih i još gorih ugovora.
„Postoje ugovori očigledno prevarantskog tipa u kojima postoje skriveni troškovi za osobu koja odlazi u inotranstvo i vrlo nepovoljni uvjeti rada, znači 10 do 12 radnih sati dnevno, sedam dana sedmično. To su uvjeti koji ne samo da nisu u skladu sa zakonodavstvom u Srbiji, nego nisu i ne mogu biti u skladu sa zakonodavstvom u Njemačkoj“, upozorava ovaj pravnik.
Razmišljaju li posrednici ikada o tome da pomažu veliku seobu koja godinu za godinom prazni Balkan? Posebno jer otvoreno priznaju da ih zanimaju najviše mladi, oni s najviše demografskog potencijala. Kandidati stariji od 40 godina imaju drastično manje šanse.
Kay Simon poziva se na zaključke Svjetske zdravstvene organizacije da balkanske zemlje imaju višak medicinske radne snage. Ipak, svjestan je da taj bazen nije bez dna.
„Jasno nam je da će se to sljedećih godina završiti – ne može trajati desetljećima.”
A onda će, kaže, više dovoditi njegovateljice s Filipina.
*pravo ime poznato novinarima
**Ovo istraživanje omogućio je program „Reporters in the Field” koji provode zaklada Robert Bosch i medijska nevladina organizacija n-ost. Duža verzija teksta objavljena je u beogradskom tjedniku Vreme.
Izvor: DW
