Preokupirani smo korona virusom – pandemija je prodrla u sve sfere našeg života i čini se da ništa nije važnije od toga kako izbjeći zarazu, zaštititi se.
S koronom na umu se ujutru budimo i uveče liježemo. Tokom dana pratimo vijesti o broju zaraženih i umrlih, bjesomučno kupujemo i pohranjujemo namirnice, i opet se pitamo – da li smo dovoljno učinili?!
Zajedništvo i solidarnost – mantra novog vremena koje je, usput rečeno, donijelo podjele kakve čak i historija rijetko viđa – padaju u vodu pred ‘društvenim distanciranjem’ i samoizoliranjem koje nameće potreba za zaštitom od korona virusa.
S razlogom. Da su Kinezi i Italijani, primjerice, ranije krenuli sa samoizolacijom, možda bi slika izgledala manje dramatično. Možda – prilog u svakoj rečenici koju izgovorimo o koroni jer ovog puta imamo posla s nepoznatim.
Upravo činjenica da se radi o nepoznatoj pojavi koju ni milijarde dolara vrijedne tehnologije, genijalni umovi i think tankovi još uvijek ne mogu raskrinkati je to što nas čini, narodski rečeno, nervoznima.
Kad već ne možemo koronu, možemo li barem minimizirati ‘nervozu’ i spriječiti da se otme kontroli i razvije u anksioznost, strah, opsesiju, fobije… obzirom da zastrašujući podaci i loše vijesti, čini se, nemaju namjeru da se transformiraju u dobre, bar u skorije vrijeme.
Ako svaki dan većinu svoje dragocjene psihičke energije fokusiramo na oprez da se ne zarazimo, već smo na putu da postanemo manje ili više anksiozni. Svakodnevne poruke o potrebi za oprezom i vijesti o broju smrtnih slučajeva (onih koji nisu tako pazili, tako bar naš mozak dekodira poruku), kao i život u uvjetima izolacije, iako neophodne, dodatno utiču na stanje i zdravlje naše psihe.
Zdravi društveni kontakti koji su inače ljekoviti kad su u pitanju anksioznost i strah – svedeni su na minimum, a u nekim slučajevima i zabranjeni, što samo podiže tenziju. Temeljitijim pranjem ruku i izbjegavanjem društva smanjujemo rizik da zarazimo sebe ili druge. Ali, šta možemo učiniti da dugoročno sačuvamo mentalno zdravlje, a kratkoročno bar popravimo raspoloženje i osnažimo se da izađemo na kraj sa izolacijom i zastrašujućim porukama?
1. Održavajte kontakt.
Telefon, email, društvene mreže – koliko god da su nas do sada udaljili od živih susreta i izolirali, sada su korisniji nego ikada. Komunicirajte, izrazite ono što osjećate s osobama s kojima se osjećate sigurno, pokažite iskren interes za njihovo stanje. Pokušajte napraviti iskorak izlaskom iz uobičajenog kruga kontakata i pozovite nekog s kim se niste odavno čuli – iznenadite i sebe i njega/nju. Potražite utjehu, ali je i pružite. Odnosi su dvosmjerna ulica, izbalansirani tasovi na vagi. U situaciji poput pandemije, svi smo u sličnoj situaciji, a možda ste baš vi u nekoj vrsti prednosti.
Kakvoj prednosti? Razmislite.
2. Njegujte partnerski odnos.
U kriznim vremenima, ljudi se ili dodatno zbliže ili udalje, pa čak i raziđu. To se upravo dešava zbog ranije pomenute promjene svakodnevne rutine koja dovede do izlaska iz svojevrsnog transa u kome se ponašamo po principu autopilota – odrađujemo život bez dublje analize onog što nas okružuje, uključujući partnerske odnose. Zamka u koju upadne većina parova dovede i do toga da partnera počnemo uzimati zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva, a upravo na toj tački prijateljstvo i respekt se počnu transformirati u naviku i otuđenje.
Ako je partnerski odnos utemeljen prije svega na poštovanju i prijateljstvu, taj odnos će vam biti ključni oslonac u kriznim vremenima. Isto vrijedi za prijatelje. Obratite pažnju na partnera – prijatelja, potražite podršku i utjehu, ali je i pružite. Da li uopće znate kako se vaš partner istinski osjeća u pogledu trenutne krizne situacije?
Kako mu/joj možete pomoći?
3. Upravljajte informacijama.
Nije sve što čujete istina, niti je sve što kažete istina. To je jedina istina. Ako ne ‘pročistite’ i ‘ispolirate’ vlastite zvučne i vizuelne filtere, vaši sistemi će biti napadani zapaljivim koktelom informacija – od tačnih i provjerenih do netačnih, neprovjerenih, zbunjujućih, oprečnih, zastrašujućih. Pritom ih je teško razlikovati, naročito ako ste već uznemireni i uplašeni.
U kriznoj situaciji kao što je pandemija, u fazi u kojoj se trenutno nalazimo, svaka informacija je donekle zastrašujuća, a naročito one senzacionalističkog tipa koje služe u svrhu bolje čitanosti nekog medija (npr. šokantan naslov koji vas jednostavno primora da otvorite inače isprazan i neinformativan članak). A senzacionalizam se najbolje ‘lijepi’ za naše osjete jer nas egzaltira (uzbuđuje). Ipak, izbor je naš – možemo selektirati izvore informacije tako da do nas dolaze uglavnom provjereni podaci koji će doprinijeti našoj realističnoj slici o svijetu oko nas.
Pored vijesti, birajte i humorističke emisije, ne susprežite smijeh zbog sujevjernog ubjeđenja da bi mogli ‘oplakati’, slušajte omiljenu muziku.
Da li ste napravili jedan takav izbor?
4. Briga za druge.
Poznati drevni lijek za izlazak iz vlastitog unutarnjeg ‘inferna’ je briga za druge. Ako nije isključivo motivirana motom ‘dobro se dobrim vraća’ pri čemu se možete samo dodatno uznemiriti i razočarati ako se ne desi ‘povrat’ dobra za vašu brigu, aktivni interes za druge i pomoć u razumnom okviru su ljekoviti. Time izlazite iz vlastitog začaranog kruga koji vas sprečava da vidite druge i njihove životne situacije, preusmjerava vam pažnju i potiče na djelovanje koje, ako izostane, ovaj savjet gubi svoju svrhu. Djelovanje, pak, treba biti izbalansirano i u skladu sa našim mogućnostima kako ne bi postalo kompenzatorna aktivnost u kojoj postajemo ‘spasioci’ samo zato da bi se mi bolje osjećali. Pomoć nije samo novac nego i interesovanje, savjet, pohvala, stisak ruke, tapšanje po ramenu (ovo potonje dvoje izuzimamo dok ne prođe epidemija).
Kome ste pomogli u zadnje vrijeme?
5. Život teče dalje – živite danas, planirajte za sutra.
Kad smo anksiozni, uglavnom postavljamo pitanja ‘kako ću…’, ‘kako će…’, ‘šta će biti…’ i sl. dakle, uvijek smo korak u budućnosti ali sa zebnjom, strahom koji su disfunkcionalni jer nas blokiraju i znaju život učiniti nepodnošljivim. Istina, ne znamo ‘kako ćemo’ jer u svakoj situaciji postoji dimenzija nepredvidivog, ali kada počnemo vjerovati da zahvaljujući vlastitim unutarnjim resursima (ili ponekad uz pomoć drugih) možemo izaći na kraj sa baš svakom situacijom – anksioznost se krene povlačiti. Zato, živimo sada i danas, planirajmo za sutra, jer – ma šta nam sutra donijelo, s tim ćemo se moći izboriti. Kao i uvijek.
Anksioznost ne trpi promjene, ona raste pred promjenama, naročito onim neplaniranim. Promjena dnevne rutine zbog koje nam se inače čini da život prebrzo prolazi je utoliko dobra stvar. Daje nam priliku da zastanemo i, nakon prvobitnog šoka i potresa, krenemo dalje. Koliko god bila bolna, krizu treba prihvatiti kao dragog gosta jer nam ukazuje na to šta nije dobro u našem životu, šta treba promijeniti, šta je funkcionalno a šta ne.
Iskoristite vrijeme kod kuće i za malo samopreispitivanja o tome kako funkcioniraju vaše životne postavke. Možda vam krizna situacija priredi par ključnih uvida o tome bez čega možete, šta želite, a šta vam je neophodno.
Da li ste spremni za pozitivnu promjenu?
Izvor: 6yka.ba
