Molim vas, pomozite mi, gladan sam. Volim mlijeko i slatkiše, keks, kaže nam Dragić Ivanović (87), koji je šest dana spavao pored mrtve sestre Dušice Pihe (75) u rudarskom naselju Stari Kostolac.
Preminulu ženu niko nije htio da sahrani bez para. Na kraju se opština Kostolac smilovala i sahranila Dušicu bez opela i sveštenika. Tuga. Šta je bogu skrivila?
– Volio bih da spremim banane i ribu za moju seku. Ne mogu da pronađem banane. Da odnesem na groblje, zavetina je – jedva govori starac i ispija čašu mlijeka.
Otkako je umrla, Dragić nije jeo. Prije svakog gutljaja namjenjuje sestri, koja je umrla bez svijeće i parastosa.
Nemoćan
Srbija u 21. vijeku, a kuća u kojoj nesrećni deka živi izgleda kao iz najstrašnijih horor priča i za ulazak unutra potrebni su vam maska i zaštitne rukavice. Dragić nas uz pomoć komšinice Biserke Milenković vodi u sobu u kojoj je njegova sestra ležala. Ne vidi, ne čuje i veoma slabo govori.
– Tu je moja Dušica ležala. Ovdje je voljela da gleda televiziju. Tu je umrla – plače pokazujući krevet na kome još stoje fleke. Govori nešto dok muhe oblijeću oko njegove glave, ali ga više ne razumijemo. Biserka nam objašnjava šta se dogodilo.
Bez opela i sveštenika
– Bilo je strašno. Dušica je šest dana ležala mrtva. Dragić je star, teško se kreće, a slabo govori zbog bolesti. Dušica je umrla 26. maja, a Dragić je shvatio da je ona umrla četiri dana kasnije – kaže Biserka.
Kako kaže, odmah su pozvali policiju i Hitnu pomoć.
– Došli su i ustanovili smrt, ali je tijelo ostalo u kući. Sva je bila crna i natečena. Krevet je bio pun krvi. Iznijeli su je u utorak, u jorganu na kome je ležala, sahranili su je odmah, bez popa i porodice – objašnjava naša sagovornica i dodaje da je Dušica preminula u snu.
Dušica i njen brat Dragić živjeli su petnaestak godina sami.
U trošnoj kući prepunoj smeća nema vode ni kupatila. Imaju dvije sijalice i televizor jer, kako kaže Biserka, redovno plaćaju struju.
– Ona je radila kao čistačica, a Dragić je čistio ulice. Imali su male penzije, pa su mogli da kupuju hranu. On je veoma star, ali voli da prošeta do prodavnice, posjedi, ispriča se – navodi naša sagovornica.
Okrenuli leđa
Od dvoje starih i nemoćnih svi su odustali.
– Niko ne pita za njih. Dušica je bila u boljem stanju od brata, odlazila je kod rođaka i kupala se, davali su joj hranu. Njega niko nije okupao dvije godine, otkako je pao i povrijedio se. Tada je primao infuziju dvije nedelje, hranili smo ga na cjevčicu i izvukao se. Ljekari kažu da je zdrav, ali da mu trebaju njega i pomoć da bi poživio još – priča Biserka, dok je deka Dragić gleda i ponavlja da je zahvalan bogu što je uz njenu njegu preživio.
Onda se okreće ka dvorištu zaraslom u korov i pokazuje nam obor.
– Imam dvije svinje, berem travu i dajem im da jedu. Ovo su moja drva, spremio sam ih za zimu, a imam i motor – kaže nam deka, a oči mu zasjaje kao djetetu.
Iako u trošnoj kući ima radijatora, starci su ložili šporet. Drva koja je deka skupio zapravo su panjevi.
Pomoć
Danima nije pio i jeo… Popio tri čaše mlijeka koje smo mu donijeli
– Pomozite mi. Nisam jeo, gladan sam. Volim mlijeko i slatkiše, keks – dodaje deka i ispija već treću čašu mlijeka.
Starina bi volio da ode u dom gdje bi neko pazio na njega.
– Hoću, hoću u dom. Pitajte ih da me odvedu. Sada sam sam, noga mi je povrijeđena – kaže sićušni starac. Bez obzira na siromaštvo, prljavštinu i jad u kome živi, u njegovim plavim očima se vidi nada dok se pune suzama.
Biserka Milenković vodila je računa o nesretnim starcima. Međutim, ona mora da se vrati u Italiju, gdje živi sa porodicom. Najveća želja joj je da neko pomogne deda Dragiću jer sumnja da zbog tuge za sestrom deka neće dugo izdržati sam. Polazimo ka groblju i pozdravljamo se sa dekom. Gleda za nama i maše. On čeka pomoć. On živi u Srbiji. U 21. vijeku!
