Kada su se prvi put spojili sa 19 godina, trojke (tri brata razdvojena nakon rođenja) su brzo otkrile koliko toga imaju zajedničkog. Iako su bili razdvojeni pri rođenju, David Kellman, Bobby Shafran i Eddy Galland su svi pojedinačno odrasli voleći mnoge iste stvari.
Decenijama kasnije, braća i dalje uče o svojim zajedničkim stvarima. Kao dječaci, Kellman i Shafran dijelili su isti problem s vidom: ambliopiju, stanje u kojem mozak i oko nisu usklađeni, što rezultira lijenim okom. Samo je Kellman liječen od bolesti.
Braća su provela proteklih nekoliko godina boreći se sa bijesom – ljutnjom prema sudbini koja ih je zadesila. Ono što je počelo kao čudesna bajka – tri davno izgubljena brata nailaze jedan na drugog pukim slučajem od tada se pretvorio u mračnu priču o obmani i nečovječnosti.
To je priča o kojoj govori film koji je odnedavno dostupan na Netflixu “Tri identična stranca” dokumentarac u kojem možete pogledati ispovijesti dvojice od tri razdvojena brata
Film, koji je režirao britanski režiser Tim Wardle, prati kako su se trojke nasumično pronašle jedna drugu 1980. godine i odmah su postali miljenici medija. Trojac je formirao vezu tako brzo da je izgledalo gotovo kao da ih nisu odgajale tri različite usvojiteljske porodice. Zajedno su se uselili u stan u Njujorku, a kasnije su otvorili SoHo restoran pod nazivom Trojke koji je odlično poslovao.
“Pokusni kunići u naučnom istraživanju”
Nakon početne mladalačke euforije počeli su se susretati sa prvim mentalnim problemima a jedan od braće se ubio 1995. godine, nakon borbe sa bipolarnim poremećajem, Galland je izvršio samoubistvo. Iste godine, novinar Lorens Rajt, dobitnik Pulicerove nagrade, objavio je članak u New Yorkeru koji je rasvijetlio uznemirujuću psihološku studiju. Naučno istraživanje, koje su vodili istaknuti psiholog dr. Peter Neubauer i njegov Centar za razvoj djece koji je imao za cilj da odgovori na fundamentalno pitanje prirode i odgoja. Putem sada ugašene agencije za usvajanje Louise Wise, nepoznati broj blizanaca i trojki smješten je u različite domove i godinama su tajno promatrani od strane istraživača koji su marljivo posjećivali kuće u kojima su živjela posvojena, razdvojena djeca. (Roditeljima je rečeno da su ove posjete standardne, kako bi se pratio napredak djece koja su usvojena.)
Kellman, Shafran i Galland su bili dio studije, a svaki je bio strateški smješten u porodice srednje klase i porodice bogataša.
„Nazvali su nas ‘subjektima.’ Mi smo žrtve. Postoji velika razlika. Ne želim da glumim kao da smo užasno povrijeđeni ljudi sada kao odrasli – imamo porodice, imamo djecu – mi smo relativno normalni ljudi. Ali tretirali su nas kao laboratorijske pacove. Ništa više. A mi smo ljudska bića.” rekao je jedan od braće.
Kada je psiholog Neubauer umro 2008. godine, otišao je u grob, a nikada nije javno govorio o svojim bizarnim istraživanjima. Ostavio je svoje istraživanje na Univerzitetu Yale, gdje će ono biti zapečaćeno do 2065. godine.
Pristup papirima na Yaleu kontroliše Jevrejski odbor službi za porodicu i djecu. Ranija inkarnacija 150 godina stare neprofitne organizacije zvala se Jevrejski odbor staratelja, a ta organizacija je bila jedna od dvije koje su pomogle u osnivanju Neubauerovog Centra za razvoj djece 1947.
U saopćenju, glasnogovornik Jevrejskog odbora rekao je da grupa „ne podržava Neubauerovu studiju i duboko žali što se sve dogodilo. Prepoznajemo veliku hrabrost pojedinaca koji su učestvovali u filmu i cijenimo što je ovaj film stvorio priliku za javni diskurs o studiji. Već dugi niz godina, Jevrejski odbor je bio, i nastavit će biti, posvećen da ljudima koji su bili uključeni u Neubauerovu studiju omogući pristup njihovim zapisima na blagovremen i transparentan način.”
Zaista, Jevrejski odbor je dao Kellmanu i Shafranu pristup oko 10.000 stranica iz studije. Bilo je nekih zanimljivih nalaza – poput otkrića o ambliopiji – ali većina stranica je bila jako redigovana i nijedna nije objavila formalne zaključke.
„Podaci su prikupljeni, ali rezultati nikada nisu objavljeni, i dolazimo do tačke u kojoj smo prilično sigurni da s njima nikada ništa nije urađeno“, rekao je Shafran, advokat koji živi u Bruklinu sa suprugom i dvoje djece. . „I šta je onda bila poenta ovoga? Sva ova zapažanja, prikupljanje svih ovih podataka, a nikakvi zaključci?”
Iako je njihovo učešće u dokumentarcu dovelo do uzburkavanja bolnih uspomena, takođe je dovelo do opipljivih pomaka u slučaju.
Dva brata blizanca i danas rade na svom odnosu. U filmu se pojavljuju i drugi blizanci koji su prošli sličnu sudbinu zbog ekperimenta psihologa. Nevjerovatna priča i danas izaziva mnogo reakcija naročito nakon što je postala dostupna širim skupinama gledatelja emitovanjem na popularnom striming servisu Netflix.