Trebalo je gotovo 200.000 godina da populacija Homo sapiensa dosegne prvu milijardu, a to se desilo tek 1804. godine. Već do 1960. godine na svijetu je bilo 3 milijarde ljudi, a ovaj broj je nastavio rasti – svakih 13 godina, nova milijarda. U oktrobru 2011. godine, broj ljudi se zvanično popeo i na 7 milijardi.
No, populacija Homo sapiensa nije uvijek bila u porastu, zapravo, u jednom trenutku se toliko smanjila da su ljudi gotovo nestali sa lica Zemlje, u periodu koji se naziva “usko grlo”.
Prije nešto više od 70.000 godina, ljudska populacija se toliko smanjila da su svi ljudi na Zemlji mogli stati na jedan manji nogometni stadion. Tačan broj ljudi nije poznat, ali brojni dokazi ukazuju da je u tom periodu na svijetu ostalo 5.000 do 10.000 ljudi. Prema jednom istraživanju, na svijetu je ostalo 2.000 jedinki, od čega je bilo svega 500 žena, odnosno 40 odraslih parova sposobnih za dalju reprodukciju.
Glavni dokazi o ovom događaju kriju se u svakome od nas – u našoj DNK. Među modernim ljudima postoji vrlo malo varijacija, a ovu su zanimljivost naučnici nedavno pratili pokušavajući objasniti naše genetsko nasljeđe. Prema količini varijacija, naučnici su uspjeli utvrditi da je u prošlosti postojao period u kojem je bilo jako malo žena koje su rađale djecu. Drugo istraživanje je utvrdilo da se ovo desilo prije oko 70.000 godina – u vrijeme katastrofalne erupcije supervulkana Toba.
Supervulkanska erupcija Tobe
Erupcija Tobe bila je supervulkanska erupcije koja se dogodila negdje između 69.000 i 77.000 godina prije nove ere na mjestu današnjeg jezera Toba (Sumatra, Indonezija).
Ovo je bila jedna od najvećih erupcija na Zemlji, tačnije, najveća u posljednjih 2 miliona godina. Vulkan Toba je u atmosferu izbacio 2.800 km³ vulkanskog materijala, primjera radi, najveća erupcija koju pamte današnji ljudi bila je erupcija na planini St. Helens koja se desila 1980. godine i koja je u atmosferu izbacila svega 1 km³ vulkanskog materijala.
Prema naučnim teorijama i brojnim dokazima, ova katastrofa je izazvala globalnu ‘vulkansku zimu’ koja je trajala od 6-10 godina, zimu čije su se posljedice osjetile i narednih 1.000 godina.
Oblak pepela koji je vulkan izbacio širio se na zapad preko Indijskog oceana sve do bliskog istoka. Na nekim dijelovima, arheolozi su pronašli i do 6 metara debele naslage pepela. Naučnici su uspjeli i izračunati visinu dima koji je izlazio iz vulkana, te zaključili da je ona iznosila 30 kilometara – duplo više nego što je potrebno da bi se izazvala prirodna promjena globalne klime.
Nakon erupcije, ljetne temperature su pale za 12 stepeni Celzijusa, stvorili su se ledenjaci, razina mora je pala otkrivajući prazne površine zemlje, velika prostranstva prašine koju je vjetar počeo nositi na sve krajeve svijeta. Tako se na primjer kalcij iz raspršene zemlje vulkanskog kratera još uvijek može pronaći čak i na Grenlandu – što ukazuje na to da su oluje bjesnile danima, uništavajući biljke, samim tim i životinje, te konačno i ljude.
Tokom ‘vulkanske zime’, oblak pepela je zaklanjao Sunce zbog čega sjemenke nisu mogle rasti. Pretpostavlja se da su životinje ugibale u velikom broju, te da izgladnjelim i očajnim ljudima i nije baš bio prioritet da imaju djecu, već da prvo i sami prežive.
Oporavak Homo sapiensa
Ljude u tropskim i suptropskim područjima usmrtila je hladnoća. U to vrijeme su sa homo sapiensima Zemlju dijelili i neandertalci koji su živjeli na višim nadmorskim visinama i koji su biološki daleko bolje podnosli zimu – ali se čak i njihov broj značajno smanjio, te su konačno posve napustili svoje domove u hladnoj sjevernoj Evropi.
Homo sapiens je preživio zahvaljujući 3 preostala tropska područja u Africi s velikim količinama padavina. Upravo su u ta tri područja i pronađeni brojni arheološki dokazi o širenju ljudske populacije poslije krize. Pored toga, arheološki dokazi ukazju na to da su Homo sapiensi iz Afrike bili i daleko razvijeniji i prije erupcije od ljudi koji su tada živjeli na drugim krajevima svijeta.
Zahvaljujući čistoj sreći, ili ipak domišljatosti malog broja preživjelih, ljudi su se tek 20.000 godina nakon erupcije počeli oporavljati, a već 40.000 godina nakon erupcije, na svijetu je bilo gotovo milion ljudi.
Ponekad zaboravimo koliko smo zapravo ranjivi i krhki. Koliko smo osjetljivi na viruse koji su nekada bili izolirani duboko u šumama i planinama, ali se sada imaju priliku sresti sa ljudima, koliko smo osjetljivi na klimatske promjene i koliko smo osjetljivi kada se borimo jedni s drugima oko resursa koji ih i uzrokuju.
Koliko smo samo osjetljivi na prirodne katastrofe kao što je bila poplava u Kini koja je 1931. godine odnijela (prema procjeni) između 145.000 i 4 miliona života. Ili Bhola ciklon iz 1970. godine u kojem je za jedan dan život izgubilo 500.000 ljudi… a u samo jednom kratkom zemljotresu koji je trajao par trenutaka, u Shaanxiju je 1556. godine živote izgubilo 830.000 ljudi. Samo jedna pandemija uspjela je izbrisati trećinu evrposke populacije – Crna kuga (Crna smrt) koja je u 14. stoljeću sa sobom odnijela više od 75 miliona života…
Erupcija Tobe se desila prije oko 70.000 godina… Previše davno da bi je zapamtili, ali ne tako davno da bi je potpuno zaboravili.
