Iako u velikim bolovima, Nesim Tahirović odbijao je da uzima bilo šta jače od homeopatskih lijekova jer je želio da, do kraja, misli jasno. Borio se sa smrću, vjerujući da je ostalo još puno toga što ima da stvori.
U Kopernikovom muzeju u Poljskoj nalaze se dva njegova rada. On je vjerovao u matematiku i fiziku. Bijela prostranstva na njegovim slikama nijemi su dijalog sa velikim naučnikom.
Kombinovao je materijale i tehnike. Nije pravio razliku između scenografije i slikarstva; pravio je umjetničko djelo. Samo rijetki su imali privilegiju da uđu u njegovu radionicu i da tamo vide kako se stvaraju čuda od limova, eksera, drvenih ploča…
Sa rediteljima je tražio zajednički jezik, od glumaca je očekivao da uđu u scenografiju, u njegovu “kuću”, i da taj prostor ožive. Postavljao je velike zadatke pred sebe. Isto je očekivao i od drugih. Volio je moderno pozorište. “Mrtvo” pozorište nije ga zanimalo.
Istine o velikim umjetnicima otkrivamo u detaljima, u sočnim šalama i skrajnutim komentarima,o kojima se kasnije pričaju velike priče. O Nesimu su se za života pričale raznovrsne priče koje su lagano prerastale u legende. Sebe bi nazivao “drug Nesim”.
Kada sam mu donosio pozamašnu knjigu – dramatizaciju romana Derviš i smrt, plastično bi pokazivao prstima i govorio da bi trebalo da bude debela kao cigareta: “Ovako tanka da bude. Ostalo će slike i muzika…”
Radio je u pozorištima u Tuzli, Sarajevu, Celju i Kruševcu. Pozorišne galerije bile su mjesta gde je rado i posvećeno izlagao. Neki od njegovih objekata, slika i instalacija i danas stoje u pozorištima u Sloveniji, BiH i Srbiji.
Njegove pozorišne scenografije uvijek su bile zapažene, hvaljene i nagrađivane: Zmaj od Bosne, Derviš i smrt, Lazar, veliki knez, Tvrđava, Moje srce je u Zvorniku ostalo…
O scenografiji za predstavu Lazar, veliki knez kritičar Miloš Petrović je napisao: “Nesim Tahirović je kreirao scenografski objekt koji ima fleksibilnu funkciju, a u isto vrijeme je likovno djelo po sebi. Njegove kulise od paljenog lima čas su knežev dvor, čas crkva, čas bajkovita kutija iz koje kreće kosovska legenda da bi nas poslije 600 godina rasanjivala…”
U pjesmi Jedrenje u Vizantiju Vilijem Batler Jejts pjevao je o mjestu nazvanom Vizantija, vječitom svijetu umjetnosti, mjestu gdje riječi postoje zauvijek, van vremena. Jejtsova pjesma završava se vizijom ponovnog rađanja, kao zlatna ptica iskovana u vječnom plamenu, koja živi u Vizantiji i pjeva tamošnjim damama i gospodi o onome što je bilo, što biva ili što će doći.
Zašto nas ova zlatna ptica tješi? Zašto nam je to danas važno?
Dio kreativnog tvorenja koji su određeni ljudi iznjedrili, njihova umjetnost, jeste njihov život i njihova smrt. Postoji nešto slavno u velikom požaru na kraju. Ljepota čeka u zasjedi.
Meša Selimović je pisao: “Grdna si varka, zlatna ptico!” Ivo Andrić je, sa svoje terase, nijemo gledao u decembarsku noć prije nego što je zauvijek zaćutao. Vjerujem da je Nesim, na samrtnoj postelji, gledao u svoje krilate anđele i onda, idući za njima, ušetao u svoje slike.
Ne kaže se: “Ponovo umirem.” Kaže se: “Ponovo živim!”
Tahirović je rođen u Tuzli 1941. Studirao je slikarstvo u Beogradu. Bio je umjetnik. Radio je u ateljeu, na sceni, u ambijentu… Koračao je svijetom. Živio je u Italiji, Poljskoj, Nemačkoj i BiH. Preminuo je u Tuzli, avgusta 2020.
Autor: Nebojša Bradić
