Penzionisani 72-godišnji učitelj iz Gračanice Vojislav Vojo Bašić i njegov sin Nebojša svakog dana, sijalo jarko sunce ili padala kiša, grmjelo ili sijevalo, pješačeći jedan za drugim, i nikako drugačije, nekome ko je u žalosti otvorit će vrata, stisnuti ruku i izraziti saučešće. To je njihova glavna i skoro jedina preokupacija u životu i po tome ih narod u široj okolici poznaje. Kud god da prođu, ljudi s pravom poviču: “Eno Voje i Neše, neko je umro!”
Lijepe uspomene
Vojo je završio Učiteljsku školu u Derventi, igrao se na očevom mlinu na Ukrini, a učiteljovanje je započeo i završio u selima oko Gračanice, Sokolu, Škahovici, Prijekom Brdu i na koncu u Malešićima, odakle nosi najljepše uspomene. Nakon brojnih odškolovanih generacija, otišao je u zasluženu penziju. Prije 14 godina umrla mu je supruga Nada, pa mu je ostalo da se bori s bolesnim sinom.
Ne beri brigu
– Mnogima nije jasno otkud ja na kazanu narodne kuhinje kada imam penziju, pitaju me što idem na dženaze i sahrane, što nisam motorizovan… Dušebrižnicima kažem: ”Berite vi svoju brigu, a Voju pustite neka živi kako je naučio” – priča nam Vojo.
Ne krije da je ljut na one koji kažu da on i njegov sin idu na dženaze radi sitne hedije ili koje marke koju mu ožalošćena porodica pruži. On sa sinom zna pješice prevaliti desetak i više kilometara da bi obavio svoju “misiju”.
Izvor: avaz
